Nagrada "Ko?i?evo pero", uru?ena nedavno Ružici Komar za zbirku "Igra okeanskog pijeska", bila je prilika da poznatu pjesnikinju pobliže upoznamo i sa životne strane, o ?emu ?itala?ka publika malo zna.

Iz šturih biografskih podataka o Ružici Komar, štampanih u 18 njenih do sada objavljenih zbirki pjesama, ?itaoci znaju da je ro?ena u Baljcima kod Bile?e, gdje je završila gimnazijsko školovanje, a potom u Sarajevu istoriju jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu...

Znaju i da je, do posljednjeg rata, živjela u Sarajevu, a potom u Bile?i, gdje je radila kao profesor u Srednjoškolskom centru "Golub Kureš", ali o njenim pjesni?kim po?ecima malo se zna.

- Pokušavala sam ponešto da napišem još kao ?ak ?etvrtog razreda osnovne škole i dobijala ohrabrenja od moje u?iteljice Milosave Vujovi?, a kasnije u starijim razredima podršku mi je davao profesor Ismet Kreso. U gimnaziji to su bili profesori Uglješa Kisi? i Milica ?uk. Sje?am se i da sam svoju prvu pjesmu objavila u studentskom listu "Naši dani".

Potpisala sam je pseudonimom Saida Komenski i u zgradi Filozofskog fakulteta na tre?em spratu, ispred u?ionice broj 112, zadrhtala kada sam, otvaraju?i list, vidjela da je štampana - pri?a Ružica Komar.

Dodaje da joj je veliko ohrabrenje bilo kada su joj studenti, kolege, rekli da im se dopada pjesma, samo im nije bilo jasno zašto nije napisano ko je pjesmu preveo sa poljskog jezika, pošto su mislili da je autor iz te zemlje.

- Kasnije sam, ohrabrena, po?ela da objavljujem u ?asopisima "Lica", "Život", "Putevi" i drugim, ali više nisam koristila pseudonim. Moja prva zbirka "Iz pepela i snijega" došla je na red za štampanje 1972. godine, kada sam ve? bila završila fakultet i po?ela da radim, iako je rukopis bio gotov dvije godine ranije, ali je u to vrijeme morao da pro?e svu potrebnu proceduru - sje?a se pjesnikinja.

Kao profesor, nastojala je da na isti, ohrabruju?i na?in djeluje na svoje u?enike kako su to ?inili i njeni u?itelji. Tako su mnogi bile?ki srednjoškolci krenuli njenim stopama i postali profesori iste struke ili se latili pera.

Ružica Komar vjeruje da je pisanje posao nalik rudarskom. To je redovno traganje za izrazom i rije?ima u pjesni?koj rudarskoj jami, pri ?emu istinsko zadovoljstvo nastaje tek ako stihovi dopru do ?itaoca.

Komunikaciju sa mnogim bivšim ?acima zadržala je trajno, pa su joj i povodom najnovije nagrade ?estitke stigle sa raznih strana.

Pitali smo pjesnikinju na kraju i o ?emu naj?eš?e govori njena poezija?

- O ljubavi, jer je i sva poezija ljubav i ništa više - odgovorila je kratko.

Usamljenost

Na pitanje da li je pjesnik usamljen u malom mjestu i da li su oni iz ve?ih mjesta bliži žirijima i nagradama, Komareva odgovara:

- Pjesnik je redovno usamljen, živio u Bile?i ili Parizu. Što se ti?e žirija i nagrada, bliži su im po mnogo ?emu stvaraoci iz ve?ih mjesta, ali je sre?na okolnost da Zadužbina "Petar Ko?i?" umije da prepozna i one pjesnike koji su malo dalje od glavnih pjesni?kih puteva.

Š?epo Aleksi? - Glas Srpske

Komentarišite vijest