dan od takvih predmeta je tzv. bagdadska baterija. 1936 godine, u Khujut Rabu`a je austrijski istrazivac Dr. Wilhelm König iskopao jednu cudnu glinenu, preko 2000 godina staru, posudu. Unutar te posude se nalazio bakreni cilindar, koji je omotavao zeljeznu polugu. Omot je tako postavljen, da je bilo moguce popuniti ga sa nekom tecnoscu. U sredini te tecnosti, od bakra elektricno izolirana, nalazila bi se spomenuta zeljezna poluga. Cemu je sluzila ta neobicna sprava?
Naucnici nisu mogli naci odgovor i tada je Dr. König postavio svoju smjelu tezu: Ta glinena posuda mogla je da bude baterija. Prema toj tezi, elektricna struja nije otkrivena 1798 godine od Luigi Galvani-a, vec skoro 2000 godina ranije.
I zaista, mnoge istrazivacke grupe (medju njima i naucna grupa iz Roemer- und Pelizaeus-Muzeja u Hildesheim-u) uspjele su dokazati da je ta glinena posuda mogla proizvoditi elektricnu struju. Naucnici su identicnu posudu sami napravili, te je ispunili sa sokom od grozdja: izmedju bakrenog cilindra i zeljezne poluge je bio napon od 0,5 Volt-a - ne mnogo, ali ipak! Sa malim naporom Partareni su znaci mogli da proizvode struju. Ali, za sta? Sijalice, telefoni, motori ili fliperi tada nisu postojali.
Ili jesu? "Vec su starom Egiptu postojalo je elektricno osvijetljenje" , tvrde Peter Krass i Reinhard These, autori knjige o sijalici iz Egipta. Glavna osnova njihove argumentacije je reljef iz Dendere. Na tom reljefu, nastao oko 50 p.n.e., vidljiv je egipatski svestenik koji drzi u rukama ogromni predmet u obliku balona. U unutrasnjosti tog balona vidljiva je zmija koja se krece prema nebu. Za Krassa i Habeck-a indicija je jasna: Taj reljef je tehnicki nacrt, balon je sijalica, a zmija je bakrena spirala u sijalici. Sa takvim elektricnim osvijetljenjem, Egipcani su osvijetljivali tamne hodnike piramida. S time bi bilo objasnjeno zasto takvi hodnici nisu zacadjeni po zidovima i plafonima.
Interesantna pretpostavka - ali ne i dokaziva. Bagdadska baterija proizvodi struju, ali jako malo. Da bi i 1 Watt sijalicu (jako slaba sijalica) upotrijebili, potrebno bi bilo 40 bagdadskih baterija spojiti - sabrana tezina: 80 kg. "Za osvjetljenje svih hodnika jedne piramide, potrebno bi bilo 116 miliona baterija!, sa ukupnom tezinom od 233 600 tona!", objasnjava fizicar i matematicar Frank Dörneburg. Te dodaje: "Zasto ni jedan primjerak baterije nije pronadjen? Ni jedan!"
Pored toga: Ni danas ne postoje tolike sijalice kao navodno predstavljene na spomenutom reljefu. Iz dobrog razloga: Bile bi opasne po zivot. Snaga implozije jednog staklenog predmeta koji nema vazduh u sebi, raste sa velicinom tog predmeta - i velicina "sijalice" iz Dandere bi imala pritisak vazduha od 63 tone.
Egiptolozi imaju drugacije objasnjenje za "sijalicu" iz Egipta: Egipatski reljefi uvijek imaju simbolicno znacenje: Stvarnost nikad nije predstavljena. Stilizacija ponekad ide tako daleko da je iz malih isjecaka moguce rekonstruirati kompletna djela.
U reljefu oni prepoznavaju camac boga sunca, Ra, koji zavrsava u cvijetu lotosa. (Drugi to shvataju kao "kablove" u "drsci" sijalice). U mitologiji Egipcana sunce navece umire, da bi se ujutro ponovo rodilo. Stoga je zmija kao simbol ponovnog radjanja (i ona poslije mjenjaja svoje koze se "ponovo radja". Na "salteru" ispod "sijalice" bog Heh pruza svoje ruke prema nebu i usmjerava Sunce prema nebu. Kontroverzni dio reljefa je predstava "navoja sijalicine drske". Ni egiptolozi ne znaju kako tacno da se odredi, odnosno tumaci. Mogao bi znaciti "horizont", i tada bi reljef predstavljao boga sunca, sto u jutro Nove Godine, putuje ka nebu.
Jedno je sigurno: Radnici koji su klesali taj reljef, svoj posao nisu radili pri elektricnom osvjetljenju, vec pri sjaju baklji. Iz doline kraljeva pronadjeni su detaljni zapisi o upotrebi baklji, kome su dodijeljene, koliko komada i koliko ih je vraceno. A, ne zacadjeni hodnici i plafoni? Izmisljeni su! U stvarnosti su ti zidovi i plafoni toliko zacadjeni, da je potrebno bilo odredjene hodnike rastaurirati.
Ako baterija iz Bagdada nije sluzila za osvjetljenje - cemu je onda sluzila? Jedino logicno i uvjerljivo objasnjenje: za pozlacivanje figura. Za galvanizaciju dovoljno je imati malu jacinu i napon struje.
Uspjesno je ucinjen i taj ekspiriment. Jedna mala figura je uspjesno pozlacena. Postavljena je bila u posudu napunjenu sa mjesavinom zlatnog praha i prikljucenu na bateriju. Vec poslije dva sata, figura je bila oblozena zlatom - pozlacena. Tako je to moglo biti.
Ipak, mnogo pitanja ostaje: Da li su se baterije zaista za to upotrebljavane? Dali su Partareni poznavali proizvodnju zlatnog praha potrebnog za galvanizaciju? I zasto arheolozi pronalaze i slicne "baterije", u kojima se umjesto zeljeznih poluga nalaze bakrene poluge u bakrenoj spirali? Sa dva ista metala nije moguce proizvesti struju. Da li te posude onda slucajno mogu biti upotrijebljene za galvanizaciju, a zapravo sluze drugoj svrsi?
Nase pretke ne bi smjeli potcjenjivati. Sta su stvarno mogli i sta su mogli pojedinci, poslije par stoljeca tesko je znati. Vjerovatno su postojali genijalci i genijalni izumi o kojima su nestali svi tragovi i koje nikad necemo saznati. Ako naucnici danas pronadju takvu stvar, onda se nadju pred novom zagonetkom.
