Одавно не написах ништа у ове моје неколике теме из историје. Стисле обавезе па ниако да ухватим мало времена. Али наставлјамо даље у сваком случају има још много да се "прозбори" па полакоакобогда има времена....
Пуно се на овој теми расправљало о улози комуниста и њиховим циљевима, како и методама којима би се дошло ди тих циљева. Броз и компанија око њега урадили су и толико прљавих ствари које нисте нигдје могли наћи у историји испирања мозга коју су онисами кројили. Па морамо мало да похватамо коријене и вратимо се мало хронолошки за Брожиним (не)дјелима. Ево мало о његовој улози у првом свјетском рату на простору Србије.
U Prvom svetskom ratu, Broz je u ovom kraju Srbije ratovao već 1914, kao „feldvebel”, narednik u sastavu zloglasne austro-ugarske 25. regimente 42. divizije (zašto je ona nazvana „vražja”, osetili su mnogi nedužni Srbi iz Podrinja). Za ispoljeno požrtvovanje i hrabrost u borbama protiv Srba, Broz je tada zaradio i orden.
I pored toga što su austrijski, nemački, mađarski i hrvatski vojnici činili dotad neviđena zverstva nad nedužnim narodom, Srbi su izašli kao pobednici. Eto, dakle, kako je Broz još tada, na samom početku velike svetske vojne, mogao da se uveri kakvi su Srbi borci (sem, naravno, ako ne jurišaju jedni na druge, što je Brozu bila glavna taktika na tlu Srbije i drugih srpskih pokrajina).
Kao zmija noge, Broz je skrivao svoj krvavi put kroz Rađevinu. Biografima (u prvom redu Vladimiru Dedijeru i drugim sagovornicima), na kašičicu je davao podatke o prvim mesecima ratovanja u Srbiji (pa i to tako da je u svakoj novoj kašičici bio drugi sadržaj, bežeći u kazivanjima u daleku Rusiju, gde je, u sibirskim zabitima, teško ući u trag lukavoj zverki. Iako su njegovi naivni zaljubljenici preuveličavali njegovu ulogu u ruskoj revolucionarnoj tragediji (neki su čak govorili i ovo: „Nemoj misliti, drug Tito je dosta uticao i na samog Lenjina”!) morao je da prizna da „moje učešće u ruskoj revoluciji je neznatno” (čitaj: nikakvo!)
A KAD je, post festum, govorio o svom vojnikovanju pod crno-žutom zastavom, sa olimpske visine je ocenjivao kakva je to vojska bila, samo što nije rekao da je u njoj bio vredan pažnje jedino mladi feldvebel iz Zagorja (ili ko zna već odakle). On se hvalisao time da se proslavio hvatanjem „živih jezika”, a zna se kakvi su, kad je reč o odanosti ratnoj ideji, morali da budu ti „lovci na jezike”.
Novinari, pa i hrvatski, kopali su po austrijskim arhivima da bi tamo našli Brozove tragove. Tako su saradnici zagrebačkog „Globusa” stigli, 1984. godine, do bečkog Krigsarhiva, gde im je rečeno da taj arhiv nema ni original ni kopiju Brozovog dosijea. Tako su saznali da je austrijski predsednik Franc Jonas kompletnu dokumentaciju uručio predsedniku Jugoslavije, prilikom njegove posete Austriji. Iako je bio osvedočeni srebroljubac, bilo je to za Broza vrednije od blaga iz bečkih dvoraca.
Valja reći da je Broz ovaj poklon „pošteno” platio, i to istom monetom: kad su lovci na naciste ušli u trag tadašnjem generalnom sekretaru UN, a potom i predsedniku Austrije Kurtu Valdhajmu i otkrili njegovu ratnu prošlost u Srbiji, Broz mu se odužio skrivajući, preko svojih tajnih službi, dosije ratnog zločinca iz Austrije. Sve je, eto, ostalo u porodici
...
A DA je Brozu bio dobro poznat taj kraj koji je 1914. napustio bežeći preko Drine kao gubitnik, odao se svojim drugovima raspitujući se za pojedine kote koje su mu, očigledno, bile vrlo znane, pa su se ovi štrecnuli i savetovali mu da to više ne čini, „jer ako Srbi saznaju da je bio austrougarski vojnik, teško njemu, a teško i onima oko njega...” Ovo upozorenje drugova, naročito Rankovića i Đilasa (koji su tada sa svojim komandantom razgovarali na ravnoj nozi - ne zadugo!) Broz je shvatio ozbiljno i - zaćutao. To su kasnije zabeležili mnogi Srbi, a među njima i Antonije Đurić.
Iz Stolica, Broz je otišao u selo Tolisavac kod Bele Crkve, gde se smestio u kuću ugledne porodice Vujkovac. Tada je već „znao za jadac”, pa je mudro ćutao, čak skrivao i svoje pravo ime, kad su mu se domaćini i drugi meštani žalili na zverstva koja su pretrpeli 1914. godine.
Ninko Petrović je bio ratnik Prvog svetskog rata iz poslednjeg srpskog poziva i maturirao je u Volosu kod Soluna. Posle rata, pred smrt, napisao je memoare koji se danas nalaze u SANU. U njima je, pored ostalog, napisao i ono što je Broz, do svojih dana u Tolisavcu, sigurno dobro znao. Bila je to naredba čitana austrougarskoj vojsci na nemačkom, mađarskom i hrvatskom jeziku, a oficiri, podoficiri i vojnici znali su je napamet - u toku priprema za napad na Srbiju čitana im je po nekoliko puta na dan. Vredi, dakle, da ovde bude citirana. Glasila je ovako:
„Rat nas vodi u neprijateljsku zemlju koja je naseljena stanovništvom ispunjenim prema nama fanatičnom mržnjom, u zemlju gde se ubistva, kao što je katastrofa u Sarajevu, slave kao junaštvo.
PREMA takvom stanovništvu svaka humanost je - štetna! Ko u ovim slučajevima bude imao milosti - biće najstrože kažnjen!
Razrušiti svaku kuću, obesiti najuglednije meštane! U svakom stanovniku ne gledati ništa drugo do zakletog neprijatelja!
Naređujem da se za vreme ratnih operacija postupa prema svima sa najvećom strogošću, sa najvećom oštrinom i sa najvećim nepoverenjem!
Neuniformisani, ali naoružani ljudi iz Srbije, bilo da se nađu u grupama ili pojedinačno, imaju se bezuslovno na licu mesta pobiti!
Pri zauzimanju mesta odmah uzimati taoce - popove, učitelje, ugledne posednike. Pri polasku povesti ih sa sobom do poslednjih kuća i bezuslovno pobiti ako samo ijedan metak iz mesta bude ispaljen na trupe!
Čim se trupe zadrže u mestu, stanovništvo se ima odmah skupiti, narediti prikupljanje sveg oružja i objaviti da će se izvršiti pretres i tom prilikom razrušiti svaka kuća u kojoj se nađe oružje i da će, ako stanovnici te kuće ne budu uhvaćeni, biti obešeni najugledniji meštani!
Ovo se mora izvršiti!
Narediti da više od tri čoveka ne bude na ulici. Da nastajanjem mraka nijedan stanovnik ne sme napustiti kuću.
Oficiri i vojnici motriće strogo na svakog meštanina i uvek se ophoditi s najvećom strogošću i čvrstinom!
Svaki pokušaj nuđenja lojalnosti, obećanja i tome slično - grubo odbiti!
Tome ne poklanjati veru, pa ni onda kad bi to iskreno izgledalo. U svakom stanovniku koji se nađe izvan naseljenog mesta, a naročito u šumi, ne gledati ništa drugo do člana bande. Ove ljude odmah ubijati!”
Broz se sigurno držao ove naredbe i sprovodio je disciplinovano. I ma šta da je o tome govorio kasnije, nije se libio da mu se to vreme prizna u radni staž. Koje li ironije: „Rešenje o priznavanju radnog staža” primio je baš od - Srba!
U TOM rešenju Zavoda za socijalno osiguranje Narodne Republike Srbije, broj 34770/52 piše, pored ostalog, da se Brozu priznaje u radni staž vreme provedeno na ilegalnom radu, u radnim odnosima i ratovima u vremenu od 26. maja 1908. godine do 7. marta 1945. godine, u ukupnom trajanju od 36 godina, devet meseci i 13 dana.
Sem da bi ispoljio neviđeni cinizam prema Srbima i njihovoj istoriji, taj staž mu nije bio ni potreban, jer je on srpskim narodom vladao ne samo do svoje smrti, nego i dugo posle nje, preko svojih vrednih sledbenika!
Sve to, i mnogo šta drugo, plaćali su pa i danas plaćaju Srbi izgubljeni u vremenu i prostoru! Tako je drugi Brozov marš na Drinu, očigledno, bio mnogo uspešniji od onog prvog.
Ово је само одломак из фељтона у Вечерљим Новостима "Бела Црква устанак или револуција"(Павле Павловић) који говори о повратку Броза 41 на мјеста у Србији гдје још 14-те војевао.Овај повратак у 1914 веома је добар да би се ухватио читав контекст догађаја који ће уследити.......