Englezi odbacuju
Dražu Mihailovića
Njegov pokret ostao ograničen samo na određenu regiju i jedan narod
Verovatno je cilj protivnika da stanovništvo u toj meri deprimira da Bugarska izađe iz saveza sa Nemačkom.
Balkan od 1. aprila do 31. decembra 1944.
Dva najveća ustanička pokreta bila su na tlu bivše Jugoslavije i u Grčkoj. U Grčkoj su pobune protiv nemačke okupacije započele kasnije nego u Jugoslaviji. Prvi pokret otpora započeo je Draže Mihailovića. Taj pokret je bio monarhistički, velikosrpski, nacionalistički. Draža Mihailović bio je postavljen za vojnog ministra Jugoslovenske izbegličke vlade u Londonu.
U prvo vreme on je bio apsolutni ljubimac britanske vlade i britanske vojne snage su ga maksimalno podržavale. Nemačko nastojanje da se krene u temeljno i sistematsko uništavanje četničkog pokreta bilo je od samog početka teško, pošto su one četničke jedinice, koje su se nalazile na terenu italijanske okupacione zone, imale odlične veze sa najvišim italijanskim vojnim vlastima.
Čišćenje Jadrana
Drugi pokret, koga ne treba manje ozbiljno uzimati kao faktor, a koji je od jeseni 1942. u većoj meri skrenuo na sebe pažnju (seit dem Herbst 1942 stärker hervortretende kommunistishe-Benjegung", 7. knjiga, str. 633), - bio je komunistički, odnosno "Titov pokret". Nemačko vođstvo uskoro je zaključilo da je Titov pokret opasniji protivnik: on je od samog početka imao opštu, jugoslovensku orijentaciju, koju je spretno pokušao da spoji sa komunističkim učenjem. Pokret Draže Mihailovića, sa druge strane, ostao je ograničen samo na određenu regiju i jedan etnicitet.
Posle savezničkog iskrcavanja u severnu Afriku, a onda i Siciliju, Nemačka je daleko više obratila pažnju dalmatinskoj obali, za koju su se borila dva protivnička ustanička pokreta: Titov i Dražin, kako bi spremno dočekali, eventualno, anglo-američke invazione trupe. U tu smo svrhu vodili nekoliko operacija protiv komunističkih i četničkih bandi. Naš je zadatak bio jasan: očistiti obalu - od Istre do Jonskog mora - od ustaničkih snaga. Ovo nam je u jesen 1943. i upelo.
Podela interesa
Za razliku od Draže Mihailovića, Tito je veoma spretno uklopio svoj pokret kao njegov ratni doprinos protiv Sila osovine i predstavio ga kao deo opšteg ratnog napora saveznika i time je od njih primio priznanje, kao samostalna ratujuća sila ("es brahte ihre Einordnung in die Gesamtkriegsfhrung der Alliierten und damit ihre Anerkennung als shlbstndige kriegsfhrende Maht", 7. knjiga, str. 635).
Izgleda, da je je Tito bio jedna od najvažnijih tema prilikom Moskovske (18-30. oktobra 1943) i Teheranske konferencije (28. novembra - 1. decembra 1943). Na tim konferencijama, gde je došlo do podele interesnih sfera od strane velikih sila, Titu je dodeljena jedna važna uloga. Čini se da je pre svega Engleska preuzela na sebe obavezu da vojno podrži Tita, i to preko svojih snaga iz Italije i sa Srednjeg istoka. To je, prirodno, imalo za posledicu da je pomoć za Mihailovića postala veoma ograničena. Englezi su prvo podržali Mihailovića, da bi u jednom trenutku kazali da su Tito i Mihailović ravnopravni, te da obojica imaju jednako pravo na englesku pomoć, a na koncu su poptuno stali na stranu Tita.
Srbija i Mihailović zimi 1943/44.
U različitim ustaničkim mestima bivše Jugoslavije Srbija je od samog početka zauzimala posebno mesto. Zbog svoje seljačke, patrijarhalne tradicije i homogene sredine, ovde je postojao jak nacionalistički, monarhistički pokret sa veoma izraženim antikomunističkim crtama. U takvoj sredini nastao je i pokret generala Draže Mihailovića. Pokret je uživao anglo-američku podršku, a njen vođa bio je vojni ministar Jugoslovenske izbegličke vlade u Londonu. Četničke jedinice su se prihvatile vojnog otpora protiv nemačke okupacione sile ("die Cetnik-Verbände hatten den militärishen Widerstand gegen die deutshe Besatzungsmaht aufgenommen", 7 knjiga, str. 636).
Saradnju sa Nemcima prihvatio je, međutim, nekadašnji srpski general Nedić. On je stajao na čelu vlade, koja je formirala Srpsku državnu stražu, koja je bila kontrolisana od strane nemačke policije. Uz dozvolu nemačkih vojnih vlasti, stvoren je i Srpski dobrovoljački korpus, a njihov broj bio je zanemarljivo malen.
I kao treći faktor, u Srbiji je postojao poluvojni Ljotićev pokret. Odnosi između četnika, Nedićeve straže i Ljotićevih ljudi bili su veoma komplikovani. Ta tri pokreta nisu imali zajednički stav u odnosu prema okupacionoj sili, a jedino zajedničko bila im je borba protiv komunističkog pokreta.
U jesen 1943. Titov pokret sve je više uzimao maha, a Mihailovićev pokret bio je potisnut na teritoriju Srbije. Komunisti nisu primali samo pomoć od sovjetske Rusije, nego sve više i od Engleza. Italijanska armija je kapitulirala.
U ovakvoj novonastaloj situaciji četnički pokret bio je prisiljen da preispita svoj stav prema nemačkoj okupacionoj sili. Nemačka je, istovremeno, bila zainteresovana da ujedini sve antikomunističke snage Balkana, a Hitlerov diplomata za Balkan, Nojbaher, dobio je zadatak, ako je moguće, da vodi pregovore sa pojedinim Mihailovićevim vođama i da, po mogućnosti, sa njima sklopi primirje.
Sam Mihailović se u vezi sa tim pitanjem držao rezervisano, a razlog je taj, kako ne bi prestalo vojno snabdevanje njegovog pokreta od strane Angloamerikanaca, premda je ono u to vreme već bilo znatno smanjeno. Bilo kako, od tog vremena prestali su svi napadi Mihailovićevih ljudi protiv nemačke okupacione sile. Sve je to doprinelo da je na teritoriju Srbije krajem 1943. godine i početkom 1944. vladao relativan mir.
Ostaje, razume se, pitanje da li je Mihailović koristio ratno primirje kako bi se mogao, neometan, pripremati za opšti ustanak u godini 1944. Sa naše strane, trebalo je da mi sada rešimo pitanje: da li da legalizujemo četnike, ili da se prema njima odnosimo kao do sada i da ih tretiramo kao ilegalne naoružane jedinice.
Povratak kralja
Postojao i plan da kralja Petra dovedemo u Srbiju - Jugoslovenska izbeglička vlada već je bila u Egiptu - što bi imalo veliki propagandni efekat i za nas. Ali, sa naše strane postojale su i mnoge rezerve, kako je i naša komanda za Jugoistok 19. januara 1944. i saopštila. Razgovori sa četnicima po tom pitanju nisu doneli zadovoljavajuće rezultate. Sem toga i Herman Nojbaher, čiji glas je u svim takvim pitanjima bio odlučujući, nije odobrio taj plan.
Da ojačamo položaj Nedića, bilo je u planu da Crnu Goru priključimo Srbiji (7. knjiga, str. 638). Crna Gora, koja je na početku i bila četničko leglo, izgledala je kao najpogodnije tlo, odakle bi mogao da započne sakupljanje antikomunističkih snaga.
Priredio: Nikola Živković