Kako su Srbi zamenjeni Hrvatima
Tačno je da je u Hrvatskoj postojao jak antifašistički pokret, ali samo u krajevima gde su pretežno živeli Srbi
Ja, dakle, nisam moj zadatak video u tome, da prevedem svih 6.800 strane knjige. Prvo, onaj ko se samo amaterski bavio prevođenjem zna veoam dobro, da takve ogromne poslove rade timovi prevodioca. Drugo. I da sam stvarno i preveo 6 800 strana, time ne bi mnogo dobila naša istoriografija, jer mnogi drugi prevodi na srpskom već postoje, koji se, recimo, odnose na Istočni ili Zapadni front, a upravo "ruski" front zauzima lavovski deo "Dnevnika".
Ukratko, ja sam se ograničio "na Srbe", a to znači, da sam posle 6.800 pročitanih strana, tražio ona mesta u "Ratnom dnevniku Vrhovne komande Vermahta" koja se na posredni ili neposredni način odnose na Srbe. Razume se, da nisam mogao da izostavim i ona mesta u "Dnevniku", koja govore o najvažnijim dešavanjima na ostalim evropskim ratištima tokom Drugog svetskog rata.
Nekoliko napomena u vezi prevoda. Nemačke gradove, koji su posle 1945 pripali Poljskoj prevodio sam nemačkim imenima, - jer oni su u to vreme to i bili i teritorijalno i po svom etničkom sastavu, - a u zagradi sam stavio njihova današnja poljska imena, kao Breslau (Vroclav), Štetin (Ščečin), Dancig (Gdanjsk), Pozen (Poznanj) ili Kenigsberg (kako se danas zove ruski grad Kaljingrad).
U nemačkom "Dnevniku" često se govori o "banditskoj aktivnosti u Hrvatskoj", ili, da najveći broj Titovih partizana "dolazi iz Hrvatske". Tako je neupućena svetska javnost i na osnovu ovog prvorazrednog nemačkog dokumenta mogla da stekne sasvim pogrešnu sliku o stanju u Hrvatskoj (a to su onda, kako nam je poznato, vešto iskoristili hrvatski istoričari u doba Tita, pa i do danas): da je, naime, najjači antifašistički pokret na tlu bivše Jugoslavije tokom Drugug svetskog rata bio u Hrvatskoj.
Reč je, razume se, o krajevima, - kao što su Lika, Kordun, Banija, Knin, Bukovica, deo Podravine, zapadna Slavonija, Kozara, Grmeč, banjalučki kraj, Semberija, Romanija, Ozren, istočna Hercegovina i tako redom - gde su Srbi u to vreme, dakle, pre hrvatskog genocida, činili ogromnu većinu stanovništva. Jednim slovom, "živa banditska aktivnost u Hrvatskoj" odvijala se samo na onim područjima, gde su Srbi činili većinsko stanovništvo.
Često se zaboravlja, da su pre 1941. godine Srbi u Bosni i Hercgovini bili najbrojniji narod, a u Hrvatskoj su činili 25 odsto stanovništva (A koliko danas ima Srba, na primer, u Hrvatskoj?). Istina, i sam "Dnevnik Vrhovne komande Vermahta" na onim mestima, gde podrobnije govori stanju u Hrvatskoj - a ona se tada sastojala od današnje Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, - precizno kažu da su u pokretu otpora protiv nemačke okupacije od balkanskih naroda jedini ustali Srbi, a da su im se, nešto kasnije i sa mnogo slabijim snagama, pridružili i Grci.
Sličan nesporazum doživeli smo i tokom 17. i 18. veka, kada se govori o autrijskoj odnosno hrvatskoj vojnoj granici. Ti Krajišnici, pošto dolaze "iz Hrvatske" od evropskih istoričara i pisaca bili su često prozvani "Hrvatima". Nesporazum se sastoji u sledećem: da se trenutna teritorijalna pripadnost nekog područja jednoj državi zamenjuje za etničku.
Na kraju, verujem, da će ovaj moj prevod biti koristan ne samo za studente istorije, nego i za najširu čitalačku publiku.
Priredio: Nikola Živković