Nojbaher: Hitler se divio Srbima
Nemački firer bio je ubeđen da će Srbi ponovo biti vodeća balkanska sila
Nojbaher je u svojim sećanjima napisao i ovo: "Hitler je bio ubeđen, da će Srbi, čim im se opet pruži prilika, ponovo biti vodeća balkanska sila. Hitler je poštovao Srbe i ja pretpostavljam, da on potiče iz vremena balkanskih ratova 1912 i 1913 godine, a taj respekt prema Srbima još je više porastao, kada je srpska armija postigla u 1.
Svetskom ratu vojničke uspehe protiv austrougarske vojne sile. Iza Hitlerovog nepoverenja prema Srbima krije se zapravo njegovo potajno priznanje i divljenje prema Srbima." (7. knjiga, str. 712-13)
Srpska državna straža Milana Nedića nije bila dobro naoružana. Na osnovu ugovora sa Vermahtom, nije smela da pređe brojku od 12 000 ljudi. Taj broj, međutim, ova naoružana formacija nije nikada ni dosegla. Bila je veoma bliska duhu pokreta Draže Mihailovića, a njena borbena vrednost nije bila visoka. U odnosu na četnički pokret, Straža je bila beznačajna, a isto to vredi i kada se uporede sa komunistima. Ono što može da opravda Stražu jeste činjenica, da nikada i nisu bili ušli u akciju sa većim snagama.
Ljotić za Ruse
Druga naoružana, legalna formacija u Srbiji bio je Dobrovoljački korpus Dimitrija Ljotića. Ljotić je bio daljni rođak Milana Nedića. Dimitrije Ljotić, po svom kućnom vaspitanju, bio je sklon panslavizmu i zbog toga je zastupao mišljenje da Srbija treba da bude uz Rusiju. Pošto ta ideja, nakon boljševizacije Rusije, nije više bila moguća, onda je smatrao, da se njegove ideje mogu ostvariti samo ako se Srbija priključi Nemačkoj.
Ljotić je bio protiv Slobodnih zidara, protiv Jevreja, strogo nacionalni i pravoslavni. On i njegove pristalice i dalje su bili uz monarhiju Karađorđevića i kralja Petra, ali nisu poštovali njegove zapovesti. Ovo su opravdali time, da se kralj Petar nije nalazio u Srbiji, nego je bio u vlasti jedne strane sile, dakle, nije bio slobodan. Napetost i neslaganje sa pokretom Draže Mihailovića tek je popustila godine 1944.
Do tada su četnici čak vršili represalije nad porodicama Dobrovoljačkog korpusa ("von seiten der Cetnics waren sogar Vergeltungsaktionen gegen die Familienangehörigen unternommen worden", 7. knjiga, str. 728). Njihov broj je bio određen na 15 000, ali ta cifra nije nikada dostignuta. Njihovo naoružanje bilo je bolje od Straže. Vojno vođstvo Dobrovoljaca na kraju je preuzeo pukovnik Mušicki, koji je unapređen u generala. Mušicki je bio nekadašnji austrougarski oficir, a kasnije je bio i ađutant kraljice Marije. On je gajio prijateljske osećaje prema Nemačkoj. Posedovao je besprekoran karakter: pošten, miran, pouzdan.
Njegov glavni pomoćnik bio je potpukovnik Tatalović, koji je, takođe bio austrougarski oficir i za pokazanu hrabrost primio je orden Marije Terezije. Tatalović je bio veoma obrazovan čovek, temperamentan, bogat idejama i u razgovoru sa nemačkim oficirima ostavljao je snažan utisak. Najvažniji deo Dobrovoljačkog korpusa bio je dobar i on se sastojao od studenata i đaka, ali tu je bilo i seljačkih sinova, a nalazilo se i dosta Srba, koji su bili proterani iz Hrvatske. Za razliku od Straže, Dobrovoljcima su nemačke vojne vlasti dozvoljavale da u akciju kreću u punom sastavu.
"Draža protiv nas"
Njihova borbena vrednost se pokazala u toku borbe sa partizanima, prilikom Titovog drugog pokušaja da upadne u Srbiju i istakli su se u borbama sa komunistima kod Užica i Raške. Prilikom posete generalmajora Gajtnera Dobrovoljcima, oni su ostavili dobar utisak na njega.
Četnici su nastavak stare srpske tradicije iz doba borbe sa Turcima. Leta 1944. oni su brojali oko 9 000 naoružanih boraca. Njihov odnos prema Nediću bio je veoma kompleksan. Delimično, četnici su bili verni Nediću, ili su mu bili, navodno verni, a delom su neki bili bliži Draži Mihailoviću. Ali, sve u svemu, naša očekivanja i procene bila su sledeća: u slučaju anglo-američke invazije na Balkan, oni bi nam svi okrenuli leđa i priključili su nepriajtelju, odnosno, podržali bi britansko-američke vojnike.
Zbog toga smo i naredili, da četnike treba razoružati ("Deshalb wurde ihre Entwaffnung angeordnet", 7. knjiga, str. 729), ali ta akcija je samo delom uspela. Razoružali smo oko jednu trećinu četnika, a najviše polovinu. Ostatak je otišao "u šumu", kako to Srbi kažu, da bi se tu stavili pod komandu Dražinih ljudi. Od brojnih četničkih grupa, samo su dve ostale verne Nediću, ali su i one tokom vremena prešle Draži.
U svojoj spoljnoj politici Draža je bio protiv Nemačke. On je, sa druge strane, zastupao strogu antikomunističku liniju, a oslonac je video u pravoslavlju i monarhiji. U tom smislu stvorio je i štab, čiji je osnovni zadatak bio da pripremi pokret za oslobođenje i borbu protiv "okupatora", a glavni oslonac su videli u Anglo-Amerikancima. Ponovo se potvrdilo staro iskustvo, da radikalni pokreti imaju najveći broj pristalica, pa su se tako pristalice Mihailovića mogle naći i u najbližem okruženju Milana Nedića i njegove Straže.
Život u šumi
Samo vodeći ljudi pokreta bili su profesionalni i sposobni ljudi, ali u tom pokretu je bilo i sumnjivih tipova, jer je pokret primao sve, bez neke kadrovske politike. Ono što je sve njih vezivalo, to je bio život "u šumi", te iz doba Turaka, da su svi nosili duge brade, a samo mali broj vođa četnika nije bio bradat.
Pošto im je stanovništvo pomagalo, ili im je moralo da pomaže, za nas je bilo veoma teško da ih pohapsimo. Godine 1942. i 1943. poveli smo nekoliko vojnih operacija protiv četnika, ali blagodareći dobroj obaveštajnoj mreži Draže Mihailovića, pri čemu su pravoslavni sveštenici igrali nimalo nevažnu ulogu, opkoljenim četnicima redovno je polazilo za rukom da se izvuku iz našeg obruča: sakrili bi svoje oružje i onda bi produžili da idu kao nedužni seljaci. Na vojnom polju, dakle, protiv četnika nismo postigli odlučujuće uspehe.
Za razliku od vojnih akcija, daleko uspešnije su bile naše policijske mere, jer nam je polazilo za rukom da uhapsimo ljude Draže Mihailovića u gradovima Srbije, a posebno u Beogradu. Na taj način pohvatali smo njegove važne ljude. Deo uhapšenih četnika, nakon što ih je naš vojni sud osudio na smrt, ili su bili prebačeni u Nemačku. Jedan od većih uspeha predstavljao je za nas hvatanje glavnog finansijera i obaveštajca Dražinog pokreta.
S druge strane, i pored tih naših uspeha, Mihailoviću je pošlo za rukom da iskoristi Nedićevu vlast, pa da stvori u Beogradu i Srbiji neku vrstu paralelne vlade, što nam je otežavalo da hapsimo četnike. Pa ipak, njihova snaga nije bila tolika, da bi mogla da predstavlja ozbiljniju opasnost po nas. Mi smo se, razume se, borili protiv te pojave.
Naše represalije protiv stanovništva pokazale su se kao uspešne, jer je Draža ubrzo najstrože zabranio, jer se bojao, da mu ugled i simpatije u narodu ne opadnu ("Mihailovic befürchtete eine Abnahme seines Ansehens und der ihm entgegenbrachten Sympathien", 7. knjiga, str. 730), - da se vode akcije protiv "okupatora", a to je obrazložio time, da još nije vreme, da je za akciju još prerano.
Titov pokret, međutim, bio je potpuno neosetljiv na naše represalije (" Die Tito-Bewegung dagegen war gegen solche Suehnemachnahmen unempfindlich", 7. knjiga, str. 730), koje smo vršili prema srpskom civilnom stanovištvu.
Mihailović je dugo razmišljao, da li na prvom mestu stoji nemačka opasnost ili komunistička. Postepno je došao do zaključka, da su mu komunisti, ipak neprijatelj broj jedan.
Koncem maja 1944. došlo je do drugog pokušaja Tita, da upadne u Srbiji, ali je njegov pokušaj ponovo propao, pa nije ni prešao reku Ibar. Zasluge za to imaju Dobrovoljci Dimitrija Ljotića, koji su zaustavili komuniste.
Sa porastom komunističke opasnosti, od godine 1944, došlo je do neslužbenog približavanja između Nedića i Mihailovića, ali nemačka strana nije mogla da dozna sve pojedinosti tog razvoja ("ohne dach von deutscher Seite aus die Einzelheiten dieser Entwicklung durchschaubar waren", 7. knjiga, str. 731).