Globalizacija je proces povećanja međunarodne razmjene . Posljedica je prevladavanje postojećih granica među državama, opadanje suvereniteta država - te nastanak globalnih i nadnacionalnih udruženja koje preuzimaju upravljačke funkcije u svjetskoj ekonomiji i društvu. Posljedica tih novih okolnostij jesu da države i njihovi građani upadaju u začarani krug globalizacije iz kojeg se ne nazire izlaz, a u kojem građani izvlače deblji kraj.
Države u globalnom okruženju imaju dvije opcije, a obje, barem zasad, donose negativne posljedice. Ukoliko država slijedi strategiju liberalizacije koju propagiraju monetarne organizacije (MMF i Svjetska banka), tada će njezina preduzeća biti uspješna na globalnom tržištu, i to zbog toga što im je liberalizacijom omogućeno da imaju slabo plaćene radnike, da ih zapošljavaju na kraći period, da ih lako mogu otpustiti, te da im uplaćuju niske doprinose za penziono i socijalno osiguranje.
Takva će država imati uspješne pokazatelje zapošljavanja, ali će trpjeti zbog visoke stope nejednakosti i siromaštva. Tim ugroženim građanima država neće moći pomoći u dovoljnoj mjeri, jer je svoja preduzeća, kao preduslov uspjeha na globalnom tržištu, oslobodila poreskih i drugih opterećenja. Time je ostala bez značajnog dijela prihoda koji su bili namijenjeni finansiranju socijalne sigurnosti.
Ukoliko se država odupre liberalizaciji, imati će visok nivo nezaposlenosti jer njezina preduzeća nisu konkurentna, pa ne mogu otvarati nova radna mjesta. Čak će se i postojeća radna mjesta ukidati jer ne stvaraju vrijednosti koje mogu konkurisati na globalnom tržištu. Država ne može privući novi kapital jer investitorii ne žele ulagati tamo gdje radna mjesta nisu fleksibilna i gdje se ne može ostvariti ekstraprofit. Stoga i takva država ostaje dugoročno bez kapitala za finansiranje socijalne sigurnosti, uz visoku nezaposlenost, i povećanjem nejednakosti i siromaštva.
To su dvije opcije, treći put nije našla nijedna država.