Iako je prošlo više od četrdeset godina od kako je Bilećko jezero prekrilo najveću ponornicu na svijetu rijeku Trebišnjicu sjaćanja na nju ne mogu da izblijede.U životu Bileće bila je važnija od glavne ulice.Grad je imao dušu(kultura) ali i srce (Trebišnjicu).Sjećanaje na nju ovjekovječili su mnogi pisci, slikari, pjesnici pa skoro da svaka kuća u Bileći ima neku sliku ili fotografiju Trebišnjice.Pa evo i danas u knjizi "Bilećke vinjete"(izdanje 2006.) čitam o njioj kao "LJepotici hladnog srca" i izdvajam jedan citat:"Oni koji bi izabrali lijevu, takozvanu "Mirušku stranu" morali bi preplivati na desnu obalu da bi se napili vode.To nije bilo poznato ni profesoru francuskog i latinskog jezika Mirku Domaćinoviću koji je ljeta 1954 nakon dolaska u Bileću, prvi put izveo svoju porodicu na izlet, ali na lijevu obalu rijeke.Pošto nije bilo pijaće vode, Mirko je sa pletarom u ruci preplivao na desnu natočio vodu i opet se vratio na lijevu obalu noseći stalno pletaru iznad vode.Govorio je "Ćuješ! Lijevo je teže, ali ljepše."