Kad vidim čoveka imam, želju da ga mlatnem po njušci. Pravo je zadovoljstvo udarati čoveka po njušci!
Sedim u svojoj sobi i ništa ne radim.
Kao ono, neko mi došao u goste, lupa mi na vrata. Ja kažem: “Slobodno!” On ulazi i kaže: Dobar dan! Baš dobro da sam vas zatekao kod kuće!”! A ja njega –dum po njušci, i još pride čizmom između nogu. Moj gost pada, previjajući se od strašnog bola. A ja njega-štilkom, pa u oči!. Navodno, šta ima da skita. Kad ga niko nije zvao!
Ili, na primer, ovako nešto. Nudim gostu šoljicu šalja. Gost prihvata, sede za sto, pije čaj i nešto priča. Ja se pravim da ga slušam s velikim interesovanjem, klimam glavom, uzdišem, bečim oči kao da se čudim i smejem se. Polaskan mojom pažnjom, gost se sve više i više uživljava.
Ja mirno nalivam punu šoljicu ključale vode i bacam je gostu u njušku. Gost skače i hvata se za lice. A ja mu kažem: “ U mojoj duši nema više milosti. Marš napolje!” I Izbacujem ga napolje.
D.I. Harms 1939-1940.