NAŠE LICE I NALIČJE
POPRIJATELJ
Sve je otišlo dođavola, a ona bivša lijepa vremena, u kojima se znalo za ljudski rad, pojeo je novac. On sklapa i rastače prijateljstva koja danas jesu, a sutra već nisu, pa su zbog toga sumnjiva ako se mjere onim starim kantarom koji ne vara. Čak se ni kumstva više ne sklapaju po milosti, nego kako ko kome treba.
Koliko ko od koga ima interesa, toliko ga i voli.
Tako se priča po Hercegovini. Jedni vele da je sve došlo sa zapada, a drugi misle da nije nego sa istoka, gdje se novac najprije i zakotio i odatle krenuo kroz svijet.
Odakle god da je krenuo, odavno je zaposjeo i posljednji budžak na planeti i sa njom drma, a hoće li je srušiti to niko ne zna.
Najgore od svega je što svi misle da imaju na koga da se oslone, a sigurna prijatelja niko nema. Čak su i djeca odavno zaboravila da su im roditelji najveći prijatelji i kad ostare ne vode računa o njima.
Kao da ih niko ni rađao nije, nego ih našli u travi i kupili za novac na nekoj bjelosvjetskoj pijaci.
Bilo je toga, priča se u onim prošlim vremenima, samo što su tada ljudi znali koliki im je guber i ko im sve i na koji način može da bude prijatelj, koga nije lako steći ni za cijeli jedan život.
Ima o tome jedna poučna priča koja se u Hercegovini zadugo kazivala, ali su je nova vremena izbrisala iz pamćenja.
Elem, bio neki starac, pa imao, koliko bi drugo nego kao i u svim našim pričama, taman tri sina. Djeca se hvalila ocu da su uspjeli u životu jer su stekli dobra imanja i dosta novca, a prijatelja imaju na sve strane. A ima li išta veće i ljepše nego steći prijatelja?
Znao je dobro starac kakvi su prijatelji od interesa, a bojao se da se sinovi ne opeku, pa im dokazivao da je za cijeli život uspio da stekne samo jednog poprijatelja. Ništa nije pomagalo jer su djeca bila uporna i sve izvrtali ruglu.
Jednoga dana starac, u šumi malo podalje od kuće, zakolje ovna, pokrije ga lisnatim granjem, potrči sinovima i kaže im da je učinio veliko zlo jer je ubio čovjeka. I odmah im naredi da trče po svoje prijatelje ne bi li im pomogli da sakriju leš od tućih očiju do noći. Sinovi se rastrče od prijatelja do prijatelja, ali se još brže vrate sa vijestima da niko neće ni da čuje i da svi poručuju da ga sam sklanja, ako je već znao da ga ubije.
Onda starac pošalje po svoga poprijatelja, koga sinovi susretnu u putu jer je od onih njihovih interes prijatelja, što su obećali da će ćuteći kao zaliveni, već bio saznao šta se dogodilo, pa pohitao u pomoć.
Tada starac otkrije da nije zaklao čovjeka nego ovna i tako sinovima dokaže da je vrijedniji jedan poprijatelj nego hiljadu interes prijatelja, ovna ispeku i u slast pojedu.
Šćepan ALEKSIĆ
