Istorije Bileće nema bez malih ljudskih i porodičnih sudbina. Zato dodajem novinski tekst Š. Aleksića:
Da su korijeni mastilo koje se izbrisati ne da i veze od kojih se pobijeći ne može, još jednom se potvrdila i na primjeru Zorana Stijačića iz bilećkog sela Ćurjen. Poput brojnih drugih Hercegovaca, koji su davno zamakli u svijet i on je ostao vezan neraskidivom pupčanom vrpcom za zavičaj, pa je godinama istraživao korijene i prošlost svoje porodice, sakupljao stare fotografije i bilježio zanimljive priče.
Tako je, već više od 30 godina, u Novom Sadu i Kleku gdje danas živi, zapisujući brdovite i krševite priče, lakše podnosio jednoličnost vojvođanske ravnice. Na osnovu svega nastala je knjiga "Stijačići iz bilećkog kraja" čije je drugo, kako Zoran ističe "popravljeno" izdanje, izašlo iz štampe prošle godine. Stijačići su stara bilećka porodica, koja je u tom gradu prisutna skoro dva vijeka. Tako je knjiga Zorana Stijačića, kroz fotografije i priče postala neka vrsta čuvara i spomenara ne samo te porodice nego i cijelog grada.
Zoran za svoju porodicu veli:
- Nismo brojno preveliki, ali jesmo veoma stari na hercegovačkim prostorima. Vodimo porijeklo od Ateljevića iz Korjenića kod Trebinja i na tim prostorima naši preci su živjeli i u vremenima prije Kosovskog boja. Predanje veli da su iz ove porodice u toj bici učestvovala 74 vojnika, a sa Kosova se vratili samo četvorica. Kad su Turci osvojili i hercegovačke krajeve, istjerali su ih iz pitomih Korjenića, a iz tih vremena datira i novo prezime Stijačić. Svi Stijačići su iz Klobuka u Trebinjskoj opštini, gdje i danas žive naši bliski srodnici, a u grad Bileću i selo Ćurjen stigli su oko 1820 godine. Odatle su se raseljavali za Hadžiće kod Sarajeva i po Srbiji, odnosno Vojvodini, naši bliski srodnici su i Ijačići kod Stoca i Mostara, a njihovo prezime je i nastalo skraćivanjem, odnosno izostavljanjem dva prva slova iz prezimena Stijačić.
- Stijačići su u Bileći bili trgovci, zanatlije, prosvjetni radnici i službenici. Neki od njih bili su veoma imućni. Za vrijeme stare Jugoslavije jedan od najimućnijih Bilećana bio je Risto Stijačić, čiji sin Simo, sa svojom porodicom i danas živi na djedovini skoro u strogom centru Bileće.
Ali Risto Stijačić nije ostao zapamćen samo po tome što je bio među najimućnijim domaćinima u tome gradu nego kao i savremen čovjek onoga doba. On je među Bilećanima postao vlasnik prvog automobila i to je ostalo da se priča tokom cijelog 20. vijeka, a priča je isto stigla i do naših dana. To čudo od tehnike stiglo je u Bileću daleke 1925. godine, što je, prema kazivanjima starih Bilećana, izazvalo ogromno porodično slavlje, o čemu govori fotografija sačuvana u porodici, a brojni Bilećani okupljali su se tih dana oko automobila da ga osmotre izbliza i eventualno pipnu rukom.
U gradskim pričama iz davnih dana taj događaj je proteklih decenija uvijek zauzimao važno mjesto. Ipak, ne bi se moglo reći da je Risto, koji je u ono vrijeme bio najimućniji, istovremeno ostao zapamćen i kao najpoznatiji bilećki Stijačić. To mjesto svakako je rezervisano za Luku Stijačića, koga su svi zvali Brada, čuvenog učitelja i direktora bilećke osnovne škole iz vremena prije Drugog svjetskog rata i iznad svega velikog srpskog rodoljuba i patriote.
Ostao je zapamcen u pričama mnogih đaka, a neke od njih znaju da ispričaju i njihovi unuci jer su ih iz usta svojih djedova čuli na desetine puta. Znalo se da kod učitelja Luke Brade školski časovi svakog dana moraju da počnu jednom srpskom rodoljubivom pjesmom. Čim Luka uđe u učionicu đaci skoče na noge, kad on priđe katedri i podigne ruku složno zapjevaju himnu ili neku patriotsku pjesmu. Luka stoji i štapom, na čijem je vrhu metalni šiljak, udara o pod kao da diriguje. Kad završe sjedu, otvore knjige, a u učionici se čuje muva kako zuji nekud oko prozora. Sjeda i učitelj Brada, zakrene malo glavu i krišom briše onu jednu suzu što mu se slučajno otkinula iz oka i skotrljala niz obraz.
Brada je bio strog i pravedan učitelj, a njegovi đaci redovno među najboljim. One koji ne bi najbolje savladali gradivo redovno je grdio riječima:"Kukavica ti jaje snijela".
Veliki srpski patriota Luka Stijačić u ranijem periodu pripadao je mladobosancima, a tokom Prvog svjetskog rata bio dobrovoljac u redovima Crnogorske i Srpske vojske. Za hrabrost i patriotizam dobio je mnoga odlikovanja, a između ostalog bio nosilac Ordena Svetog Sava prvog reda. Bio je lični prijatelj kralja Aleksandra Karađorđevića i prisustvovao njegovom vjenčanju kao pozvani svat, Kralj Aleksandar ga je darivao i sabljom. Bio je lični prijatelj i etiopskog cara Haila Selasija, kome je slao telegrame podrške 1935. godine kada je Etiopiju napala fašistička Italija.
Kao veliki rodoljub teško je podnio kapitulaciju Jugoslavije 1941. godine, a još teže smrt brata Dušana i sinovca Pera, oca i sina koji su, kako je u knjigama ostalo zapisano, ubile ustaše. NJih su u stvari ubili bilećki muslimani iz Fatnice, koji su pred navalom srpskih ustanika, bježali sa sela tražeći spas kod Italijana u bilećkoj kasarni. Kad su naišli kroz grad otac i sin su izašli pred radnju da ih prijateljski upitaju jesu li živi i kuda će i što će, a oni su, na pravdi Boga i bez bilo kakvog razloga i povoda, ubili obojicu.
Luku Bradu je sve to teško pogodilo, pa je pokušao samoubistvo nožem. Odmah je prevezen u bolnicu u Dubrovniku. Nekoliko dana kasnije ustaše su saznale za njega i bacili ga kroz bolnički prozor na pločnik, gdje je i okončan njegov život. Rodbini je upućeno obavještenje da je sam skočio kroz prozor, a za pravi uzrok njegove smrti saznalo se tek poslije Drugog svjetskog rata.
Od ostalih poznatih Stijačića autor knjige pominje svoga strica Radovana Stijačića, koji je u Titovo vrijeme stigao do visokog državnog položaja, jer je bio savezni ministar unutrašnjih poslova. Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka uklonjen je sa položaja zahvaljujući prije svega zalaganju tadašnjeg bosanskohercegovačkog rukovodstva, kome nije bio po ukusu jer se sve događalo u ono vrijeme kada su jugoslovenske republike doboijale sve oblike državnosti. Kasnije je rehabilitovan, ali niti je vraćen na položaj niti je jugoslovenka zajednica postala jedinstvenija nego sve razjedinjenija.
Veoma poznat u cijeloj istočnoj Hercegovini i šire bio je i Velimir Stijačić sa Ćurjena, čuveni seoski travar, iscjeljitelj i narodni ljekar. Iako bez škole bio je priznat kao izuzetan medicinski stručnjak za lomove kostiju kome ni mnogi ortopedi nisu bili ravni. Umro je 1997. godine u 86. godini.
Muški frizer LJubo Stijačić (1922 - 1979.) bio je izvanredan glumac amater i to u zlatno vrijeme bilećkog amaterskog pozorišta koje je po mnogo čemu, bilo ravno mnogim profesionalnim pozorištima.
Zoran Stijačić ima još jednu zanimljivu priču o jednom od svojih Stijačića do kojih je stigao prikupljajući građu za svoju knjigu.
Riječ je o pravoslavnom svešteniku Matu Stijačiću, koga su još zvali i Matija, ličnom prijatelju Nikole Tesle. On je bio od trebinjskih Stijačića, a sa velikim naučnikom se upoznao u Americi gdje je službovao po mnogim parohijama. Na početku Drugog svjetskog rata prota Mato radio je u Dobrovoljačkoj organizaciji šaljući dobrovoljce u Srpsku vojsku. Zahvaljujući prijateljstvu sa Teslom i na njegovo insistiranje 1935. godine vraća se u otadžbinu i biva postavljen za sveštenika u ličkom selu Smiljan, rodnom mjestu velikog srpskog naučnika. Tako je došao na službovanje u istu parohiju gdje je sveštenik bio i Teslin otac. Protu Stijačića ustaše su uhvatile već 12. aprila 1941. godine, dakle čim je NJemačka napala staru Jugoslaviju i još prije nego je ona kapitulirala i odveli ga u zatvor u Gospiću. Nešto kasnije odveden je na jamu Jadovno na Velebitu, gdje je okončan njegov život, veli autor knjige.
Slijede brojne priče o Stijačićima sa Klobuka u trebinjskoj opštini. Najviše je onih usko povezanih sa bunama, ustancima, ratovima... Patnje, stradanje i pogibije najčešći su pratioci svih tih priča i sudbina.
Zanimljiva je priča o serdaru Stojanu Stajovu Stijačiću (1827 - 1894.) iz Dobrog Duba na Klobuku. U Vukalovićevom ustanku 1852-1862.) godine bio je barjaktar korjenićke čete sa oficirom stotinašem Gavrilom popovim Kujačićem. U narednom hercegovačkom ustanku 1875-1878. godine stekao je čin serdara, a njegova braća Ćetko i Obren bili su barjaktari.
Pored brojnih priča od starinaima i jedna veoma zanimljiva priča o jednom Stijačiću iz novijeg doba. Riječ je o Saši Stijačiću, sinu Nebojšinom, koji sada ima oko 20 godina, a rođen je i živi u NJemačkoj. NJegov pradeda bio je kršteni kum sa porodicom Princip, Gavrilom i bratom mu.
Na casu istorije profesor, naravno Nijemac, predava lekciju o Prvom svjetskom ratu i kazuje kako je organizacija "Mlada Bosna" bila teroristička, a atentator na Franca Ferdinanda u Sarajevu Gavrilo Princip običan terorista i kako je, u prvom redu zbog toga događaja i Srba, došlo do svjetskig ratnog sukoba. Kad je profesor završio sa predavanjem Saša zamoli za riječ, a potom ustade i profesoru istorije veli ovako:
"Gavrilo Princip je bio moj kum i ja vas, profesore, najljepše molim da ne govorite tako o njemu jer na taj način ne vrijeđate samo njega nego i mene. On nije bio terorista nego junak i veliki patriota. A što se tiče izbijanja Prvog svjetskog rata to nije bilo onako kako ste ispričali".
Onda profesoru ispriča sve u detalje, kako mu je i na koji način Gavrilo Princip bio kum. Pa mu objasni kako je to sve bilo sa Austrougarskom, kako je okupirala BiH, kako je željela da osvoji i ostale srpske teritorije, pa je isplanirala, a potom i ostvarila napad na Srbiju i Crnu Goru, a atentat u Sarajevu joj je samo bio dobar povod za sve to. Onda veli da mu je kum osuđen na 20 godina robije jer je, po austrijskom zakonu bio maloljetan što ga je spasilo vješala, ali ne i od muke u zatvoru u Terezinu u današnjoj Češkoj, gdje je i okončao život 1918. godine ne dočekavši slobodu. Dok je Saša govorio u učionici se muva mogla da čuje, a sve oči bile su uprte u njega i oči profesora storije bile su širom otvorene, a brada mu je od čuda sve više padala prema podu. Tako se okončao taj čas istorije u Njemačkoj. Ne preostaje nam ništa drugo nego da Saši Stijačiću upišemo čistu peticu iz nacionalne istorije.
Tim povodom u knjizi o Stijačićima je zapisano: " Istoriju svoga naroda možeš, ako hoćeš, da znaš bilo gdje da si". Zaista je tako i ne zaboravimo da su još stari Rimljani govorili da od istorije nema bolje učiteljice života.
Š. A L E K S I Ć
