Autor Tema: istorija bilece  (Pročitano 14861 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže ljubavnik_89

  • VIP
  • Extra član
  • *
  • Poruke: 632
  • Ugled: +17/-13
  • Pol: Muškarac
    • Pogledaj profil
istorija bilece
« poslato: 27.12.2007. 19:28:43 »
...
Na kapiji srca napisao sam"Zabranjen ulaz".
Ali ljubav stize i s osmjehom uzviknu:"Ja ulazim svuda".

Van mreže ljubavnik_89

  • VIP
  • Extra član
  • *
  • Poruke: 632
  • Ugled: +17/-13
  • Pol: Muškarac
    • Pogledaj profil
Odg: istorija bilece
« Odgovor #1 poslato: 27.12.2007. 19:29:09 »
Prvi tragovi ljudske kulture i civilizacije na području opštine Bileća datiraju još iz mlađeg kamenog doba (neolita), o čemu svjedoče arheološki lokaliteti, još uvijek nedovoljno istraženi. Praistorijski tumuli, gradine i gomile kojih prema najnovijim istraživanjima ima preko 1400, jasno ukazuju na kontinuitet i gustoću stanovništva u praistoriji. Najstariji narod kojije naseljavao ovo područje su Iliri, odnosno ilirsko pleme Deramisti, čije je sjedište bilo u širem arehalu Orahovica, a koji su brojili 30 dekurija.Obzirom da dekurija broji od 100 do 150 stanovnika, to znači da je ovo područje naseljavalo od 3000 do 5000 pripadnka ilirskog plemena Deramista. Iz ilirskog perioda ostale su nam praistorijske grobnice, nešto pokretnog arheološkog materijala i toponimi, zanimljivi za lingvinistička istraživanja. Nadgrobni spomenik
 
u okolini Bileće
 
 
Administartivno, upravno i privredno sjedište cijele ove oblasti u periodu rimskog carstva nalazilo se u selu Panik u dolini rijeke Trebišnjice, poznato u literaturi pod nazivom Leusinium.Priliko spašavanja spomenika kulture iz doline rijeke Trebišnjice Zavod za zaštitu spomenika u saradnji sa Standford univerzitetom iz Los Angeles-a vršio je sistematsko arheološka iskopavanja i tom prilikom otkriveni su objekti civilne i vojne arhitekture čija je unutrašnjost bila ukrašena sa polihromnim mozaicima koji su predstavljali antropomorfne, zoomorfne, floralne i geometrijske motive.
 
Izvor Trebišnjice, sada pod vodom
 
 Preko rijeke Trebišnjice u neposrednoj blizini Leusiniuma vodio je most od koga je sačuvan natpis da je ovaj most obnovljen za vrijeme vladavine Flavijevaca u periodu od 79 do 84 godine, što ujedno predstavlja i prvi pisani izvor na području opštine.
Prvi pomen Bileće kao naseljenog mejsta susrećemo u dokumentima Dubrovačkog arhiva iz 1286 godine, kada se pominje pod nazivom BILECHIA. Takođe u istim izvorima i pod istima nazivom Bileća se pominje i u XIV vijeku kao važna raskrsnica puteva na srednjevjekovnom karavanskom putu .U jednom dokumnetu iz 8. septembra 1388. godine ističe se da je vojska vojvode Vlatka Vukovića u polju kod Bileće teško porazila tursku vojsku pod komnadom Šahi-paše što se ujedno smatra i jednim od prvih poraza turaka na Balkanu.
 
 
U periodu od XIII do XVI vijeka na ovim prostorima istorija bilježi i veliki broj srednjoviojekovnih nadgrobnih spomenika – stećaka, koji kao monoliti teže i do 5 tona. Na području opštine ima ih ukupno 1724 i dati su u pet osnovnih formi : sarkofazi, ploče, sljemenaci sanduci i krstovi. Ukrasi na njima rađeni su u tehnici bareljefa, a motivi su različiti : ljudske predstave, životinjske figure, arhitektonski i geomterijski motivi. Od ukupnog broja, njih 46 sadrži natpise koji govore o pokojniku, zanimanju, načinu smrti, a imena su mahom sledeća : Radič, Vuksan, Vukoman, Dobrič, Vlatko, a ova imena najbolje opovrgavaju muslimansko-bošnjačku “naučnu” teoriju da su ovi spomenici pripadali njihovoj kulturi.Svi su pisani starobosanskom ćirilicom (bosančicom), a njihovi pisci (diaci) pripadali su različitim klesarskim školama.
 Srednjovjekovni nadgrobni spomenici - stećci
 
 
U neposrednoj blizini grada Bileće nalaze se ostaci srednjevijekovnog utvrđenog grada Toriča, za koga se u lokalitetima navodi da je u XV vijeku pripadao porodici Pavlovića.Na lokalitetu Trnovi do nalazi se crkva posvećena Arhangelu Mihailu sa natpisom na portalu u kome se kaže da je obnovljena 1709. godine, a nastala je na ostacima nekadašenjeg manastirskog kompleksa spaljenog od strane turaka.
 
Pravi centar pismenosti u srednjem vijeku u srednjem vijeku bio je manastir Dobrićevo, u svojoj burnoj istoriji više puta rušen,paljen i obnavljan da bi konačno 1967. godine u potpunosti premješten na novu lokaciju u selu Orah.Mnoge vrijedne knjige pisane kaligrafijom zauvijek su propale, ali su ostale izvanredno lijepe čuvenog slikara i živopisca Georgija Mitropanovića.
 
Manastir dobrićevo
 
XIII vijek
 
 
Bileća je potpala pod tursku vlast 1466. godine i u vijekovima Turske vladavine na ovim prostorima teško stradala zbog vječitih buna i otpora. Islamizacija stanovništva zahvatila je i ove prostore pa je i jedan dio srba u smislu one Njegoševe “Isturči se plahi i lakomi” prešao na islam predajući na taj način “vjeru za večeru”. Bilećki Muslimani nijesu anadolskog niti turskog porijekla, već svi vode porijeklo od srpskih porodica sa područja opštine Bileća, o čemu je veliki pisac Meša Selimović u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti pisao : “Ja sam porijeklom od Bileće iz maloga sela Vranjska od bratstva Vujovića”. Zajednički zivot srpskog i muslimanskog stanovništva kroz burna istorijska vremena uvijek je bio težak i nepomirljiv, zato što su Muslimani, da bi dokazali svoju pripadnost i vazalnost novoj vjeri uvijek bili na strani okupatora : kao janičari u turcima, kao šuckori u austro-ugarskoj vojsci i kao najkrvavije ustaše u Pavelićevoj vojsci.
U neposrednoj blizini Bileće nalazi se Vučji do, gdje se odigrala čuvena Vučidolska bitka 1876. godine u kojoj je učestovalo 16 Bilećkih četa. Odlukom Berlinskog kongresa Bileća je ušla u sastav austrougarske monarhije i u tom periodu dolazi do

, komunikacija i čuvene kasarne (logora) u Bileći. Otvara se 1880. goidine prva osnovna škola u Bileći i prave makadamski putevi. Krajem XIX vijeka dolazi do migracija stanovništva u Ameriku “trbuhom za kruhom”.  Prvi svjetski rat , kao i svaki drugi rat donio je ovom kraju pustošenje i razaranje. Mnogi Bilećani ostavili su svoje kosti na brojnim ratištima kao i mnogim logorima. Željeznička pruga došla je u Bileću na Nikolj – dan 1831. godine, a ukinuta je 30. maja 1976. godine. Pa i dan danas se sa sjetom pjeva :

“Nesta pruge željeznice
 
i rijeke Trebinjice,
 
Trebišnjice i Miruša
 
i lijepih garavuša”.
 

Neposredno pred drugi svjetski rat u Bilećkoj kasarni bio je formiran 61. pješadijski puk, a istovremeno i koncentracioni logor za komuniste u kome je nastala pjesma “Bilećanka”.
 
Početkom drugog svijetskog rata među svim genocidima prvi se desio na području Bilećke opštine.U noći između 4. i 5. juna 1941. godine u Korićku jamu bačena su 134 Srbina od strane muslimana. Početkom ovog rata Bilećki Srbi poštujući svoju vjeru i Biblijsko načelo : “Ko tebe kamenom ti njega hljebom” nijesu vraćali zločine muslimana.
Drugi svjetski rat planuo je svom žestinom na ovim prostorima, pa što u borbi sa okupatorom, pa što u bratoubilčkom ratu poginulo je preko 1300 Bilećana. Poslije drugog svjetskog rata dolazi do kolonizacije srpskog stanovništva u Vojvodinu, povratka muslimana u područje Bileće, dok je istovremeno bio zabranjen povratak Bilećnima na Kosovo. Dolazi do obnove, izgradnje i “novog puta” u socijalizam. Sela se napuštaju i stanovništvo prelazi u grad, a istovremeno se otvaraju i fabrike. 
U ovom vijeku Bileću je ponovo, po treći put zakačio još jedan četvorogodišnji rat.Premda ovaj rat nije vođen na području opštine Bileća, ipak je preko 150 Bilećana poginulo u ovom ratu, a neki su dobili i zvanje vojvode, postali nosioci ordena “Miloš Obilić”, “Karađorđeve zvijezde” i drugih najviših priznanja.
Posebnu vrijednost u Bileći predstavlja “Bilećka gimnazija” na čijem se čelu nalazio poznati profesor Golub Kureš, koja danas nosi njegovo ime. Preko 2000 bilećana završilo je ovu gimnaziju, a od njih su u daljem školovanju mnogi dostigli najveće stepene stručnosti u mnogim naučnim institutima.
Izvod iz monografije o Bileći autora Čedomira   Popovića Zena čije je pisanje u toku
 
 
Baš kao i ljudi, i gradovi znaju biti bogati i ispunjeni snagom i punoćom života, ili bledunjavi i na ivici životnog preživljavanja. A neki opet posjeđaju na onaj dobro poznati tip ljudi i domaćina kod kojih se ne zna gde je zausta granica između bogatstva i siromaštva, u čemu mu je snaga, a u čemu patnja, gdje počinje pjesma a gdje tugovanka... i, možda, baš takvi i ljudi i gradovi imaju najviše realne snage i onog stvaralačkog, zdravog nagonskog, da se bore i opstaju. Zato su, moglo bi se reći, (opet kao i ljudi) najzdravije one sredine, one varošice, koje nisu potrošile svoj istorijski sjaj, ali su bile dovoljno prisutne na putu i životnosti istorije da im lice ne bi bilo bledunjavo i malokrvno.
Bileća, varošica u samom srcu srpske Hercegovine, srećom, a i bogatstvom ukupnog istorijskog, etnološkog, topografskog i kulturnog miljea, sigurno spada baš u ovu posljednju grupu razasutih krajputaša širom srpskih zemalja.
Niko pouzdano ne zna kada je prvi put izgovoreno i usvojeno ime Bileća, kada je u narodu zaživjelo. I baš to čudesno ime jednog grada krije u sebi različita tumačenja, razapeta na struni između istorije i legende.
Najstariji domunet koji je do sada pronađen (prof. Novak Mandić Studo - Zemja zvana Gacko) datira iz 1285. godine: "Pominje se neki Rosin iz Bileće (de Bellec), što opet isti autor dovodi u vezu sa Beljom i Beljićima (navodeđi da je veliki župan umro 968. g.). Ranije utvrđenje na istom lokalitetu koje se, prema dokumentima iz vremena cara Mavrikija, među četrdeset srušenih gradova (srušili su ih Sloveni i Avari 598.) navodi kao "Balki ili Baljke"., te koincidencija Belja i Beljići, do dubrovačkog "de Bellec", dosta smisleno upućuje na izvor imena Bileća. Neki tvrde kako je Bileća, budući da je nikla pod samim izvorima Trebišnjice (bila su to dva izvora) dobila ime prema bi (dva) leće (izvor). Ako je tako, onda bismo i kogli oprostiti onima koji pogrešno mijenjaju ovu imenicu kao da je množina: kod Bileća, u Bileće, Bilećama, umjesto kod Bileće, u Bileći, pred Bilećom. Narod, koji neumitno ima i svoju istinu, kaže: Kad su dubrovački trgovci karavanima padali na konak o ovo malo i siromašno mjesto, na pitanje svojih prijatelja kako je bilo, rekli bi: "A eto bileći" (imalo se gdje prenoćiti). I tako nasta ime Bileća.
Na kapiji srca napisao sam"Zabranjen ulaz".
Ali ljubav stize i s osmjehom uzviknu:"Ja ulazim svuda".

Van mreže !Alko TeSt!

  • !AlKo TeSt!
  • Extra član
  • *
  • Poruke: 430
  • Ugled: +14/-13
  • Pol: Muškarac
    • Pogledaj profil
Odg: istorija bilece
« Odgovor #2 poslato: 14.03.2008. 01:45:39 »
jesili ovo sve piso ili kopiro auuuuu svaka ti cas :o
!AlKo TeSt!

Van mreže ljubavnik_89

  • VIP
  • Extra član
  • *
  • Poruke: 632
  • Ugled: +17/-13
  • Pol: Muškarac
    • Pogledaj profil
Odg: istorija bilece
« Odgovor #3 poslato: 14.03.2008. 14:20:22 »
ma sve sam sam Piso... ??? ???
Na kapiji srca napisao sam"Zabranjen ulaz".
Ali ljubav stize i s osmjehom uzviknu:"Ja ulazim svuda".

Van mreže !Alko TeSt!

  • !AlKo TeSt!
  • Extra član
  • *
  • Poruke: 430
  • Ugled: +14/-13
  • Pol: Muškarac
    • Pogledaj profil
Odg: istorija bilece
« Odgovor #4 poslato: 20.03.2008. 16:22:33 »
ma sve sam sam Piso... ??? ???
svaka cas
!AlKo TeSt!

Van mreže milidragovic

  • Iskusan
  • *
  • Poruke: 231
  • Ugled: +5/-6
  • Pol: Muškarac
    • Pogledaj profil
Odg: istorija bilece
« Odgovor #5 poslato: 31.03.2008. 01:34:40 »
Ej zemljaci recite mi što niko ne "kači" na Panoramio slike iz Bileće (panoramio je program Google-earth-a za slike), ajde što nije oštra slika, ali može se tamo okačiti lepih slika! ;)

Van mreže dead

  • Extra član
  • *
  • Poruke: 281
  • Ugled: +27/-5
    • Pogledaj profil
Одг: istorija bilece
« Odgovor #6 poslato: 26.11.2009. 12:52:20 »
Mislim da i ovo može ići pod ,,istorija Bileće''.Našao sam juče Bilećke Novosti iz ''81 pa ako koga zanima kako je to izgledalo tada nek' povuče sa rapida
http://rapidshare.com/files/312151169/BILEae_KE_NOVOSTI.rar

Van mreže VLADIX

  • BILEĆAinfo founder
  • Administrator
  • Urednik
  • *
  • Poruke: 1623
  • Ugled: +121/-17
  • Pol: Muškarac
  • Vladimir Duka
    • Pogledaj profil
    • VLADIX.NET site
Одг: istorija bilece
« Odgovor #7 poslato: 26.11.2009. 14:07:31 »
Mislim da i ovo može ići pod ,,istorija Bileće''.Našao sam juče Bilećke Novosti iz ''81 pa ako koga zanima kako je to izgledalo tada nek' povuče sa rapida
http://rapidshare.com/files/312151169/BILEae_KE_NOVOSTI.rar
odlično, super, svaka čast !!! ;)

Van mreže Nigger Gruja

  • Extra član
  • *
  • Poruke: 458
  • Ugled: +33/-27
  • KOJEKUDE SERBI JAHRASTAFARAI
    • Pogledaj profil
Одг: istorija bilece
« Odgovor #8 poslato: 26.11.2009. 20:12:07 »
Bravo za anarhistu DEAD-a, pohvalit ću te u određenim stručnim krugovima  ;)
POZDRAV ČOVEKU
« Poslednja izmena: 26.11.2009. 23:00:27 Nigger Gruja »
If you know your history
Then you would know where you coming from
Then you wouldn`t have to ask me
Who the heck do I think I am

Van mreže Gedeon

  • Novi na forumu
  • *
  • Poruke: 29
  • Ugled: +3/-2
    • Pogledaj profil
Одг: istorija bilece
« Odgovor #9 poslato: 21.12.2009. 15:36:42 »
Istorije Bileće nema bez malih ljudskih i porodičnih sudbina. Zato dodajem novinski tekst Š. Aleksića:

Da su korijeni mastilo koje se izbrisati ne da i veze od kojih se pobijeći ne može, još jednom se potvrdila i na primjeru Zorana Stijačića iz bilećkog sela Ćurjen. Poput brojnih drugih Hercegovaca, koji su davno zamakli u svijet i on je ostao vezan neraskidivom pupčanom vrpcom za zavičaj, pa je godinama istraživao korijene i prošlost svoje porodice, sakupljao stare fotografije i bilježio zanimljive priče.

Tako je, već više od 30 godina, u Novom Sadu i Kleku gdje danas živi, zapisujući brdovite i krševite priče, lakše podnosio jednoličnost vojvođanske ravnice. Na osnovu svega nastala je knjiga "Stijačići iz bilećkog kraja" čije je drugo, kako Zoran ističe "popravljeno" izdanje, izašlo iz štampe prošle godine. Stijačići su stara bilećka porodica, koja je u tom gradu prisutna skoro dva vijeka. Tako je knjiga Zorana Stijačića, kroz fotografije i priče postala neka vrsta čuvara i spomenara ne samo te porodice nego i cijelog grada.

 

Zoran za svoju porodicu veli:

- Nismo brojno preveliki, ali jesmo veoma stari na hercegovačkim prostorima. Vodimo porijeklo od Ateljevića iz Korjenića kod Trebinja i na tim prostorima naši preci su živjeli i u vremenima prije Kosovskog boja. Predanje veli da su iz ove porodice u toj bici učestvovala 74 vojnika, a  sa Kosova se vratili samo četvorica. Kad su Turci osvojili i hercegovačke krajeve, istjerali su ih iz pitomih Korjenića, a iz tih vremena datira i novo prezime Stijačić. Svi Stijačići su iz Klobuka u Trebinjskoj opštini, gdje i danas žive naši bliski srodnici, a u grad Bileću i selo Ćurjen stigli su oko 1820 godine. Odatle su se raseljavali za Hadžiće kod Sarajeva i po Srbiji, odnosno Vojvodini, naši bliski srodnici su i Ijačići kod Stoca i Mostara, a njihovo prezime je i nastalo skraćivanjem, odnosno izostavljanjem dva prva slova iz prezimena Stijačić.

- Stijačići su u Bileći bili trgovci, zanatlije, prosvjetni radnici i službenici. Neki od njih bili su veoma imućni. Za vrijeme stare Jugoslavije jedan od najimućnijih Bilećana bio je Risto Stijačić, čiji sin Simo, sa svojom porodicom i danas živi na djedovini skoro u strogom centru Bileće.

 

Ali Risto Stijačić nije ostao zapamćen samo po tome što je bio među najimućnijim domaćinima u tome gradu nego kao i savremen čovjek onoga doba. On je među Bilećanima postao vlasnik prvog automobila i to je ostalo da se priča tokom cijelog 20. vijeka, a priča je isto stigla i do naših dana. To čudo od tehnike stiglo je u Bileću daleke 1925. godine, što je, prema kazivanjima starih Bilećana, izazvalo ogromno porodično slavlje, o čemu govori fotografija sačuvana u porodici, a brojni Bilećani okupljali su se tih dana oko automobila da ga osmotre izbliza i eventualno pipnu rukom.

U gradskim pričama iz davnih dana taj događaj je proteklih decenija uvijek zauzimao važno mjesto. Ipak, ne bi se moglo reći da je Risto, koji je u ono vrijeme bio najimućniji, istovremeno ostao zapamćen i kao najpoznatiji bilećki Stijačić. To mjesto svakako je rezervisano za Luku Stijačića, koga su svi zvali Brada, čuvenog učitelja i direktora bilećke osnovne škole iz vremena prije Drugog svjetskog rata i iznad svega velikog srpskog rodoljuba i patriote.

 

Ostao je zapamcen u pričama mnogih đaka, a neke od njih znaju da ispričaju i njihovi unuci jer su ih iz usta svojih djedova čuli na desetine puta. Znalo se da kod učitelja Luke Brade školski časovi svakog dana moraju da počnu jednom srpskom rodoljubivom pjesmom. Čim Luka uđe u učionicu đaci skoče na noge, kad on priđe katedri i podigne ruku složno zapjevaju himnu ili neku patriotsku pjesmu. Luka stoji i štapom, na čijem je vrhu metalni šiljak, udara o pod kao da diriguje. Kad završe sjedu, otvore knjige, a u učionici se čuje muva kako zuji nekud oko prozora. Sjeda i učitelj Brada, zakrene malo glavu i krišom briše onu jednu suzu što mu se slučajno otkinula iz oka i skotrljala niz obraz.

Brada je bio strog i pravedan učitelj, a njegovi đaci redovno među najboljim. One koji ne bi najbolje savladali gradivo redovno je grdio riječima:"Kukavica ti jaje snijela".

Veliki srpski patriota Luka Stijačić u ranijem periodu pripadao je mladobosancima, a tokom Prvog svjetskog rata bio dobrovoljac u redovima Crnogorske i Srpske vojske. Za hrabrost i patriotizam dobio je mnoga odlikovanja, a između ostalog bio nosilac Ordena Svetog Sava prvog reda. Bio je lični prijatelj kralja Aleksandra Karađorđevića i prisustvovao njegovom vjenčanju kao pozvani svat, Kralj Aleksandar ga je darivao i sabljom. Bio je lični prijatelj i etiopskog cara Haila Selasija, kome je slao telegrame podrške 1935. godine kada je Etiopiju napala fašistička Italija.

Kao veliki rodoljub teško je podnio kapitulaciju Jugoslavije 1941. godine, a još teže smrt brata Dušana i sinovca Pera, oca i sina koji su, kako je u knjigama ostalo zapisano, ubile ustaše. NJih su u stvari ubili bilećki muslimani iz Fatnice, koji su pred navalom srpskih ustanika, bježali sa sela tražeći spas kod Italijana u bilećkoj kasarni. Kad su naišli kroz grad otac i sin su izašli pred radnju da ih prijateljski upitaju jesu li živi i kuda će i što će, a oni su, na pravdi Boga i bez bilo kakvog razloga i povoda, ubili obojicu.

 

Luku Bradu je sve to teško pogodilo, pa je pokušao samoubistvo nožem. Odmah je prevezen u bolnicu u Dubrovniku. Nekoliko dana kasnije ustaše su saznale za njega i bacili ga kroz bolnički prozor na pločnik, gdje je i okončan njegov život. Rodbini je upućeno obavještenje da je sam skočio kroz prozor, a za pravi uzrok njegove smrti saznalo se tek poslije Drugog svjetskog rata.

Od ostalih poznatih Stijačića autor knjige pominje svoga strica Radovana Stijačića, koji je u Titovo vrijeme stigao do visokog državnog položaja, jer je bio savezni ministar unutrašnjih poslova. Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka uklonjen je sa položaja zahvaljujući prije svega zalaganju tadašnjeg bosanskohercegovačkog rukovodstva, kome nije bio po ukusu jer se sve događalo u ono vrijeme kada su jugoslovenske republike doboijale sve oblike državnosti. Kasnije je rehabilitovan, ali niti je vraćen na položaj niti je jugoslovenka zajednica postala jedinstvenija nego sve razjedinjenija.

 

Veoma poznat u cijeloj istočnoj Hercegovini i šire bio je i Velimir Stijačić sa Ćurjena, čuveni seoski travar, iscjeljitelj i narodni ljekar. Iako bez škole bio je priznat kao izuzetan medicinski stručnjak za lomove kostiju kome ni mnogi ortopedi nisu bili ravni. Umro je 1997. godine u 86. godini.

Muški frizer LJubo Stijačić (1922 - 1979.) bio je izvanredan glumac amater i to u zlatno vrijeme bilećkog amaterskog pozorišta koje je po mnogo čemu, bilo ravno mnogim profesionalnim pozorištima.

 

Zoran Stijačić ima još jednu zanimljivu priču o jednom od svojih Stijačića do kojih je stigao prikupljajući građu za svoju knjigu.

Riječ je o pravoslavnom svešteniku Matu Stijačiću, koga su još zvali i Matija, ličnom prijatelju Nikole Tesle. On je bio od trebinjskih Stijačića, a sa velikim naučnikom se upoznao u Americi gdje je službovao po mnogim parohijama. Na početku Drugog svjetskog rata prota Mato radio je u Dobrovoljačkoj organizaciji šaljući dobrovoljce u Srpsku vojsku. Zahvaljujući prijateljstvu sa Teslom i na njegovo insistiranje 1935. godine vraća se u otadžbinu i biva postavljen za sveštenika u ličkom selu Smiljan, rodnom mjestu velikog srpskog naučnika. Tako je došao na službovanje u istu parohiju gdje je sveštenik bio i Teslin otac. Protu Stijačića ustaše su uhvatile već 12. aprila 1941. godine, dakle čim je NJemačka napala staru Jugoslaviju i još prije nego je ona kapitulirala i odveli ga u zatvor u Gospiću. Nešto kasnije odveden je na jamu Jadovno na Velebitu, gdje je okončan njegov život, veli autor knjige.

 

Slijede brojne priče o Stijačićima sa Klobuka u trebinjskoj opštini. Najviše je onih usko povezanih sa bunama, ustancima, ratovima... Patnje, stradanje i pogibije najčešći su pratioci svih tih priča i sudbina.

Zanimljiva je priča o serdaru Stojanu Stajovu Stijačiću (1827 - 1894.) iz Dobrog Duba na Klobuku.  U Vukalovićevom ustanku 1852-1862.) godine bio je barjaktar korjenićke čete sa oficirom stotinašem Gavrilom popovim Kujačićem. U narednom hercegovačkom ustanku 1875-1878. godine stekao je čin serdara, a njegova braća Ćetko i Obren bili su barjaktari.

Pored brojnih priča od starinaima i jedna veoma zanimljiva priča o jednom Stijačiću iz novijeg doba. Riječ je o Saši Stijačiću, sinu Nebojšinom, koji sada ima oko 20 godina, a rođen je i živi u NJemačkoj. NJegov pradeda bio je kršteni kum sa porodicom Princip, Gavrilom i bratom mu.

 

Na casu istorije profesor, naravno Nijemac, predava lekciju o Prvom svjetskom ratu i kazuje kako je organizacija "Mlada Bosna" bila teroristička, a atentator na Franca Ferdinanda u Sarajevu Gavrilo Princip običan terorista i kako je, u prvom redu zbog toga događaja i Srba, došlo do svjetskig ratnog sukoba. Kad je profesor završio sa predavanjem Saša zamoli za riječ, a potom ustade i profesoru istorije veli ovako:

"Gavrilo Princip je bio moj kum i ja vas, profesore, najljepše molim da ne govorite tako o njemu jer na taj način ne vrijeđate samo njega nego i mene. On nije bio terorista nego junak i veliki patriota. A što se tiče izbijanja Prvog svjetskog rata to nije bilo onako kako ste ispričali".

 

Onda profesoru ispriča sve u detalje, kako mu je i na koji način Gavrilo Princip bio kum. Pa mu objasni kako je to sve bilo sa Austrougarskom, kako je okupirala BiH, kako je željela da osvoji i ostale srpske teritorije, pa je isplanirala, a potom i ostvarila napad na Srbiju i Crnu Goru, a atentat u Sarajevu joj je samo bio dobar povod za sve to. Onda veli da mu je kum osuđen na 20 godina robije jer je, po austrijskom zakonu bio maloljetan što ga je spasilo vješala, ali ne i od muke u zatvoru u Terezinu u današnjoj Češkoj, gdje je i okončao život 1918. godine ne dočekavši slobodu. Dok je Saša govorio u učionici se muva mogla da čuje, a sve oči bile su uprte u njega i oči profesora  storije bile su širom otvorene, a brada mu je od čuda sve više padala prema podu. Tako se okončao taj čas istorije u Njemačkoj. Ne preostaje nam ništa drugo nego da Saši Stijačiću upišemo čistu peticu iz nacionalne istorije.

Tim povodom u knjizi o Stijačićima je zapisano: " Istoriju svoga naroda možeš, ako hoćeš, da znaš bilo gdje da si". Zaista je tako i ne zaboravimo da su još stari Rimljani govorili da od istorije nema bolje učiteljice života.
Š.   A L E K S I Ć