istoričar Slobodan G. Marković.
2007. godine smo obeležili tri velike godišnjice, 125 godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa između Srbije i Sjedinjenih američkih država, zatim 170 godina od dolaska prvog britanskog konzula u Kneževinu Srbiju i 90 godina od uspostavljanja vojnog savezništva sa Amerikom 1917. godine. Uzmimo kao prelomnu 1903. godinu, kada je došlo do kraljeubistva i kada su Srbi bili doživljeni kao jedan divlji narod koji ubija svoje vladare i gole ih baca kroz prozor gole, pa da idemo do 2003. Uzmimo tih 100 godina. Mi vidimo da su odnosi bili dobri neke 3/4 tog vremena, da su u ključnim trenucima, to su Prvi i Drugi svetski rat, Srbi i Jugosloveni bili saveznici sa najvažnijim zemljama sveta i najvažnijim demokratijama sveta. Vidimo da je čak i socijalistička Jugoslavija sa tim zemljama imala vrlo dobre odnose i da smo mi kolektivne žrtve jedne kratkovidosti.
Mi vidimo ono što se događalo 1991, 1992, a zaboravljamo da su SAD najduže pružale otpor priznanju Hrvatske i Slovenije. To je činjenica koja se zaboravlja. Zaboravlja se da je državni sekretar Džejms Bejker poslednji veliki državnik zapada koji je došao u Jugoslaviju da pokuša da spase tu zemlju, ali joj nije bilo spasa, jer se iznutra raspadala. I zaboravlja se da su 80-ih u više navrata ljudi koji su kasnije ocrnjeni u našoj javnosti, kao na primer Lorens Iglberger, kroz jedno udruženje koje se zvalo Prijatelji Jugoslavije, okupljao bankare, koji su u više navrata spasli tu državu od ekonomskog brodoloma.
Malo je poznato da je Amerika pokrivala značajan deo budžetskog deficita socijalitičke Jugoslavije, od 1950, pa do 1963. i da je rast bruto domaćeg proizvoda delimično bio finansiran američkim novcem, da su krediti posle toga takođe došli od iste te zemlje.Ppostoji i niz stvari koje spadaju u domen humanitarnog rada, filantropije, kao na primer činjenica da je našu univerzitetsku biblioteku podigao jedan Amerikanac, Karnegi. Ili da je jedan Amerikanac, Džon Trotinham, kome je ovde oduzeta i ulica, finansirao najveći deo srpskih siročića nakon Prvog svetskog rata. Mi često govorimo da je ovo najkritičnija, najteža godina u srpskoj istoriji. Najteža godina u srpskoj istoriji od početka XX veka do danas je 1915, kada Srbija doživljava poraz i cela Srbija, i njena intelektualna elita, sa vojskom prelazi preko Albanije. Moglo je lako da se desi da svi nađu smrt u tim gudurama. U to vreme kreće ogromna humanitarna pomoć SAD-a. 1918. slavi se Vidovdan u Vašingtonu.
Ako uzmete magazin Tajm i pogledate koja su se lica u prethodnih osamdesetak godina pojavila iz Srbije i Jugoslavije, videćete da se osam puta pojavila neka ličnost odavde na naslovnoj strani magazina Tajm, odnosno devet puta ako računate Teslu, ali ja ga neću računati, jer je on sa stanovišta magazina američki naučnik. To su: kralj Aleksandar 1929, kada je zaveo diktaturu, onda knez Pavle 1938, onda tri pojavljivanja vezana za Drugi svetski rat, prvo generala Simovića posle rušenja pakta sa Nemcima, onda generala Mihajlovića u maju 1942. i onda Josipa Broza u oktobru 1944. i posle toga imate dva puta pojavljivanje Josipa Broza - 1946. u vrlo negativnoj konotaciji i 1955. u junu u pozitivnoj, posle otopljavanja odnosa sa Sovjetskim Savezom. Na tih sedam imate još dva pojavljivanja Slobodana Miloševića, u aprilu 1999, gde vidite njegovu sliku na nišanu snajpera i u oktobru 2000, sa naslovom Konačno slobodni i tu imate jednu njegovu sliku kao isprskanu blatom.
Tokom 90-ih mi smo se pojavili na jedan način koji otkriva imidž Srbije. Dakle, Srbija je imala jednog diktatora, opasnog, strašnog i Srbi su predstavljeni kao odgovorni u velikoj meri za sve ono što se tada dogodilo. To je, dakle, imidž koji smo mi nasledili 2000. godine. Bilo je veoma bitno raditi postojano, ozbiljno da se taj imidž promeni. A vi ste imali situaciju da je ubijen premijer Srbije. Ubistvo premijera se dešava u banana republikama, ne dešava se tako često u razvijenim demokratijama, pogotovo se ne dešava da ga ubiju državni službenici. I imate najnoviju situaciju, koja se isto tako ne dešava svakog dana, da nisu preduzete mere da se zaštite strane ambasade, što je ozbiljna povreda međunarodnog prava. Ona ima simbolički značaj u svetu i Srbi sada zauzimaju mesto koje zauzimaju arapski teroristi u američkim filmovima. Samo arapski teroristi pale američke ambasade, niko drugi. Srbija se sada smestila u taj krug i to je vrlo opasno. Ni u Pjong Jangu nikada nije bila spaljena američka ambasada.
Evropsku uniju javnost doživljava na nivou ekonomskog boljitka i kada 3/4 ljudi kaže - mi bismo u Evropsku uniju, oni misle - mi ćemo u Evropsku uniju, jer će se bolje živeti kada uđemo, a ne misle - mi ćemo tamo zato što ćemo reformisati zakonodavstvo ili promeniti vrednosti ili bilo šta tome slično. Međutim, sa Rusijom je tu mnogo jednostavnija stvar, dakle, ja pretpostavljam da će sada početi da se pojavljuju nekakvi ruski privrednici, koji će govoriti o nekakvim milionima dolara koje će se ovde uložiti, da će se ponovo aktuelizovati ono pitanje ugovora sa Rusijom i Belorusijom. Prosto sam zabrinut da će, ako ne dođe do ponude da se potpiše Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju negde tamo krajem aprila, Rusija ukinuti vize Srbiji i svi će reći - mi smo ukinuli vize Rusiji pre neki dan, njima je bilo potrebno 20 dana da ih ukinu nama, a evo koliko je potrebno Evropskoj uniji. Taj pravac već realno postoji u našem javnom mnjenju, a to je da je Rusija nama najbliža zemlja.
Ali kada realno pogledate odnose zvaničnog Beograda i zvanične Moskve u periodu od 1903. do 2003, vi imate bliskost od 1903. do 1917, znači nekih 14 godina. Onda je Kraljevina Jugoslavija poslednja zemlja u Evropi koja je priznala Sovjetski Savez. Odnosi sa zvaničnom Moskvom su bili vrlo loši, pa opet sjajni od 1944. do 1948, a onda opet katastrofalni. Imate 14 godina na početku veka, 4 od 1944. do 1948. i posle toga imate u najboljem slučaju korektne odnose, ali nikada bliske, sve do 90-ih, pa čak i tada imate zategnute odnose, zbog navijanja Slobodana Miloševića da se izvrši vojni udar u Rusiji. Kada sve to saberete, imate jedno 20 odsto od tog vremena u kojem su te dve države bile bliske.
U našoj istorijskoj svesti izmenila se percepcija o tome ko je saveznik, a ko nije saveznik. Juče sam prošao pored Aranđelovca i tamo piše Rusija-Srbija-zajedno. Postavljeni su putni znakovi koji to slave. Zamislite kada bi neko stavio Srbija i Sjedinjene američke države saveznici 125 godina. Pa to bi bilo rastureno u roku od pet minuta. Nezavisno od toga ko bude vodio njenu spoljnu politiku, čak i da pobede prodemokratske snage, Srbija će se dugo percipirati kao sumnjiva država, nekakva predstraža Rusije, za šta je ona sumnjičena i u XIX veku. U čemu je tu problem? Pa u tome što je ta ideja neostvariva. Čak i da Srbija hoće da bude predstraža Rusiji, ona to ne može biti, jer se nigde sa Rusijom ne graniči. Rusija želi da dopremi nekakvu humanitarnu pomoć, a ako to ne da vlada Kosova, kako će? Rusija može, kao u nekim naučno-fantastičnim knjigama Žila Verna, da dopremi nešto Srbiji kroz središte zemlje. Kako će ona to da uradi, kada je svuda okolo nas NATO.
Vi u svari nemate mogućnost da birate. Vi možete da birate da li hoćete da idete sa drugim evropskim zemljama ili ćete da uđete u ono što Amerikanci vide kao osovinu zla. Dakle, da li ćete da idete sa Iranom, Sirijom, Severnom Korejom, Kubom, Venecuelom, to je nekada bio Klub 6, tu su bili Irak i Libija, onda su oni izašli, ušla je Venecuela, dakle, to je sada Klub 5 i oni očajnički traže šestog člana i sada Srbija može da bude taj šesti član. Ali ako ćete da uđete u taj Klub, dakle, ne u klub onih koji su sa Rusijom, to vam nije na raspolaganju, onda morate da znate da su posledice vrlo ozbiljne, da se na te zemlje ne primenjuje međunarodno pravo, jer se one sumnjiče za terorizam, za organizovanje kojekakvih prevrata i drugih stvari protiv zapadnih zemalja. I zato sve te godišnjice izazivaju potrebu da ponovo razmišljamo, da vidimo gde smo. Zaista je ovo težak trenutak u definisanju srpskog identiteta, koji je raspolućen. To je, dakle, sadašnje stanje, koje se neće lako promeniti, koje će potrajati još koju deceniju najmanje, ali sa kojim mi treba da se suočimo i da vidimo koje su tu perspektive i šta se tu može uraditi.
U Ujedinjenim nacijama imate i zemlje koje nisu države u pravom smislu te reči. Kad to kažem ne želim da omalovažim nijednu zemlju, nego mislim na zemlje koje ne vode spoljnu politiku i često nemaju vojne snage. To su te patuljaste države. Takvih imate na desetine u Pacifiku, u Karipskom moru i drugde i da li neko zaista misli da Srbija može da spreči te zemlje da one priznaju Kosovo? Pada mi na pamet montipajtonovska scena sa četrdesetak tih malih zemalja čiji predstavnici sede u Njujorku i svi dobijaju SMS - njima ne morate da pošaljete faks, nego ih zovnete telefonom i kažete - morate da priznate Kosovo. Da li Srbija može da zaustavi Vanuatu, Tuvalu, Samou i tamo neke zemlje Mikronezije. To je stvar sa kojom se ne treba igrati. Amerika je pokazala da može da utiče na najmoćnije zemlje u svetu. Kosovo su priznale i zemlje kojima realno preti ista opasnost. Britanija nije isto sa ili bez Škotske, kao što ni Srbija nije isto sa ili bez Kosova, ali to je proces koji se ne može zaustaviti. Nikome ne pada na pamet da pokuša da silom zaustavi Škotsku. Pa šta da rade Britanci, Škotska će možda otići.
Verujem da bi bilo koja vlada donela određeni set mera, ali drago mi je što je najavljeno da će u septembru doći do vraćanja ambasadora u te zemlje. Mislim da i podrška Rusije počinje polako da se menja. Videli ste da je Evgenij Primakov dao intervju Večernjim novostima i da je rekao - podela je jedino rešenje. Svi pokušavaju da nađu neko realno rešenje. Polako se kerćemo ka realnosti, ali smo realno napravili veliku štetu. Svi se pitaju - kakav ste vi to narod, koji pali ambasade. Bitno je da taj liberalni deo vlade postane nosilac nastojanja da se Srbija reintegriše. Nema potrebe da se kvare odnosi sa Rusijom, ali je neophodno da se Srbija vrati u normalno stanje odnosa sa Evropskom unijom i sa Sjedinjenim američkim državama. Bilo bi dobro da pristupimo EU makar makedonskim tempom. Ne kažem da možemo da stignemo tempo kojim ide Hrvatska, to nije realno, ali makar da se uhvati tempo kojim je krenula Makedonija. Ako je to neverovatan cilj, onda zaista ne znam o čemu govorimo.