1
Bilećke priče / Одг: BILEĆKA RASKRŠĆA ( nova knjiga)
« poslato: 09.06.2010. 16:47:57 »
Muka mi je od ovakvih mudrosti 
Prikaži poruke
Ovaj odeljak vam dozvoljava da vidite sve poruke ovog člana. Imajte na umu da možete da vidite samo poruke iz onih oblasti kojima imate pristup.
Stranice: [1] 2
2
Bilećke priče / Одг: istorija bilece
« poslato: 21.12.2009. 15:36:42 »
Istorije Bileće nema bez malih ljudskih i porodičnih sudbina. Zato dodajem novinski tekst Š. Aleksića:
Da su korijeni mastilo koje se izbrisati ne da i veze od kojih se pobijeći ne može, još jednom se potvrdila i na primjeru Zorana Stijačića iz bilećkog sela Ćurjen. Poput brojnih drugih Hercegovaca, koji su davno zamakli u svijet i on je ostao vezan neraskidivom pupčanom vrpcom za zavičaj, pa je godinama istraživao korijene i prošlost svoje porodice, sakupljao stare fotografije i bilježio zanimljive priče.
Tako je, već više od 30 godina, u Novom Sadu i Kleku gdje danas živi, zapisujući brdovite i krševite priče, lakše podnosio jednoličnost vojvođanske ravnice. Na osnovu svega nastala je knjiga "Stijačići iz bilećkog kraja" čije je drugo, kako Zoran ističe "popravljeno" izdanje, izašlo iz štampe prošle godine. Stijačići su stara bilećka porodica, koja je u tom gradu prisutna skoro dva vijeka. Tako je knjiga Zorana Stijačića, kroz fotografije i priče postala neka vrsta čuvara i spomenara ne samo te porodice nego i cijelog grada.
Zoran za svoju porodicu veli:
- Nismo brojno preveliki, ali jesmo veoma stari na hercegovačkim prostorima. Vodimo porijeklo od Ateljevića iz Korjenića kod Trebinja i na tim prostorima naši preci su živjeli i u vremenima prije Kosovskog boja. Predanje veli da su iz ove porodice u toj bici učestvovala 74 vojnika, a sa Kosova se vratili samo četvorica. Kad su Turci osvojili i hercegovačke krajeve, istjerali su ih iz pitomih Korjenića, a iz tih vremena datira i novo prezime Stijačić. Svi Stijačići su iz Klobuka u Trebinjskoj opštini, gdje i danas žive naši bliski srodnici, a u grad Bileću i selo Ćurjen stigli su oko 1820 godine. Odatle su se raseljavali za Hadžiće kod Sarajeva i po Srbiji, odnosno Vojvodini, naši bliski srodnici su i Ijačići kod Stoca i Mostara, a njihovo prezime je i nastalo skraćivanjem, odnosno izostavljanjem dva prva slova iz prezimena Stijačić.
- Stijačići su u Bileći bili trgovci, zanatlije, prosvjetni radnici i službenici. Neki od njih bili su veoma imućni. Za vrijeme stare Jugoslavije jedan od najimućnijih Bilećana bio je Risto Stijačić, čiji sin Simo, sa svojom porodicom i danas živi na djedovini skoro u strogom centru Bileće.
Ali Risto Stijačić nije ostao zapamćen samo po tome što je bio među najimućnijim domaćinima u tome gradu nego kao i savremen čovjek onoga doba. On je među Bilećanima postao vlasnik prvog automobila i to je ostalo da se priča tokom cijelog 20. vijeka, a priča je isto stigla i do naših dana. To čudo od tehnike stiglo je u Bileću daleke 1925. godine, što je, prema kazivanjima starih Bilećana, izazvalo ogromno porodično slavlje, o čemu govori fotografija sačuvana u porodici, a brojni Bilećani okupljali su se tih dana oko automobila da ga osmotre izbliza i eventualno pipnu rukom.
U gradskim pričama iz davnih dana taj događaj je proteklih decenija uvijek zauzimao važno mjesto. Ipak, ne bi se moglo reći da je Risto, koji je u ono vrijeme bio najimućniji, istovremeno ostao zapamćen i kao najpoznatiji bilećki Stijačić. To mjesto svakako je rezervisano za Luku Stijačića, koga su svi zvali Brada, čuvenog učitelja i direktora bilećke osnovne škole iz vremena prije Drugog svjetskog rata i iznad svega velikog srpskog rodoljuba i patriote.
Ostao je zapamcen u pričama mnogih đaka, a neke od njih znaju da ispričaju i njihovi unuci jer su ih iz usta svojih djedova čuli na desetine puta. Znalo se da kod učitelja Luke Brade školski časovi svakog dana moraju da počnu jednom srpskom rodoljubivom pjesmom. Čim Luka uđe u učionicu đaci skoče na noge, kad on priđe katedri i podigne ruku složno zapjevaju himnu ili neku patriotsku pjesmu. Luka stoji i štapom, na čijem je vrhu metalni šiljak, udara o pod kao da diriguje. Kad završe sjedu, otvore knjige, a u učionici se čuje muva kako zuji nekud oko prozora. Sjeda i učitelj Brada, zakrene malo glavu i krišom briše onu jednu suzu što mu se slučajno otkinula iz oka i skotrljala niz obraz.
Brada je bio strog i pravedan učitelj, a njegovi đaci redovno među najboljim. One koji ne bi najbolje savladali gradivo redovno je grdio riječima:"Kukavica ti jaje snijela".
Veliki srpski patriota Luka Stijačić u ranijem periodu pripadao je mladobosancima, a tokom Prvog svjetskog rata bio dobrovoljac u redovima Crnogorske i Srpske vojske. Za hrabrost i patriotizam dobio je mnoga odlikovanja, a između ostalog bio nosilac Ordena Svetog Sava prvog reda. Bio je lični prijatelj kralja Aleksandra Karađorđevića i prisustvovao njegovom vjenčanju kao pozvani svat, Kralj Aleksandar ga je darivao i sabljom. Bio je lični prijatelj i etiopskog cara Haila Selasija, kome je slao telegrame podrške 1935. godine kada je Etiopiju napala fašistička Italija.
Kao veliki rodoljub teško je podnio kapitulaciju Jugoslavije 1941. godine, a još teže smrt brata Dušana i sinovca Pera, oca i sina koji su, kako je u knjigama ostalo zapisano, ubile ustaše. NJih su u stvari ubili bilećki muslimani iz Fatnice, koji su pred navalom srpskih ustanika, bježali sa sela tražeći spas kod Italijana u bilećkoj kasarni. Kad su naišli kroz grad otac i sin su izašli pred radnju da ih prijateljski upitaju jesu li živi i kuda će i što će, a oni su, na pravdi Boga i bez bilo kakvog razloga i povoda, ubili obojicu.
Luku Bradu je sve to teško pogodilo, pa je pokušao samoubistvo nožem. Odmah je prevezen u bolnicu u Dubrovniku. Nekoliko dana kasnije ustaše su saznale za njega i bacili ga kroz bolnički prozor na pločnik, gdje je i okončan njegov život. Rodbini je upućeno obavještenje da je sam skočio kroz prozor, a za pravi uzrok njegove smrti saznalo se tek poslije Drugog svjetskog rata.
Od ostalih poznatih Stijačića autor knjige pominje svoga strica Radovana Stijačića, koji je u Titovo vrijeme stigao do visokog državnog položaja, jer je bio savezni ministar unutrašnjih poslova. Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka uklonjen je sa položaja zahvaljujući prije svega zalaganju tadašnjeg bosanskohercegovačkog rukovodstva, kome nije bio po ukusu jer se sve događalo u ono vrijeme kada su jugoslovenske republike doboijale sve oblike državnosti. Kasnije je rehabilitovan, ali niti je vraćen na položaj niti je jugoslovenka zajednica postala jedinstvenija nego sve razjedinjenija.
Veoma poznat u cijeloj istočnoj Hercegovini i šire bio je i Velimir Stijačić sa Ćurjena, čuveni seoski travar, iscjeljitelj i narodni ljekar. Iako bez škole bio je priznat kao izuzetan medicinski stručnjak za lomove kostiju kome ni mnogi ortopedi nisu bili ravni. Umro je 1997. godine u 86. godini.
Muški frizer LJubo Stijačić (1922 - 1979.) bio je izvanredan glumac amater i to u zlatno vrijeme bilećkog amaterskog pozorišta koje je po mnogo čemu, bilo ravno mnogim profesionalnim pozorištima.
Zoran Stijačić ima još jednu zanimljivu priču o jednom od svojih Stijačića do kojih je stigao prikupljajući građu za svoju knjigu.
Riječ je o pravoslavnom svešteniku Matu Stijačiću, koga su još zvali i Matija, ličnom prijatelju Nikole Tesle. On je bio od trebinjskih Stijačića, a sa velikim naučnikom se upoznao u Americi gdje je službovao po mnogim parohijama. Na početku Drugog svjetskog rata prota Mato radio je u Dobrovoljačkoj organizaciji šaljući dobrovoljce u Srpsku vojsku. Zahvaljujući prijateljstvu sa Teslom i na njegovo insistiranje 1935. godine vraća se u otadžbinu i biva postavljen za sveštenika u ličkom selu Smiljan, rodnom mjestu velikog srpskog naučnika. Tako je došao na službovanje u istu parohiju gdje je sveštenik bio i Teslin otac. Protu Stijačića ustaše su uhvatile već 12. aprila 1941. godine, dakle čim je NJemačka napala staru Jugoslaviju i još prije nego je ona kapitulirala i odveli ga u zatvor u Gospiću. Nešto kasnije odveden je na jamu Jadovno na Velebitu, gdje je okončan njegov život, veli autor knjige.
Slijede brojne priče o Stijačićima sa Klobuka u trebinjskoj opštini. Najviše je onih usko povezanih sa bunama, ustancima, ratovima... Patnje, stradanje i pogibije najčešći su pratioci svih tih priča i sudbina.
Zanimljiva je priča o serdaru Stojanu Stajovu Stijačiću (1827 - 1894.) iz Dobrog Duba na Klobuku. U Vukalovićevom ustanku 1852-1862.) godine bio je barjaktar korjenićke čete sa oficirom stotinašem Gavrilom popovim Kujačićem. U narednom hercegovačkom ustanku 1875-1878. godine stekao je čin serdara, a njegova braća Ćetko i Obren bili su barjaktari.
Pored brojnih priča od starinaima i jedna veoma zanimljiva priča o jednom Stijačiću iz novijeg doba. Riječ je o Saši Stijačiću, sinu Nebojšinom, koji sada ima oko 20 godina, a rođen je i živi u NJemačkoj. NJegov pradeda bio je kršteni kum sa porodicom Princip, Gavrilom i bratom mu.
Na casu istorije profesor, naravno Nijemac, predava lekciju o Prvom svjetskom ratu i kazuje kako je organizacija "Mlada Bosna" bila teroristička, a atentator na Franca Ferdinanda u Sarajevu Gavrilo Princip običan terorista i kako je, u prvom redu zbog toga događaja i Srba, došlo do svjetskig ratnog sukoba. Kad je profesor završio sa predavanjem Saša zamoli za riječ, a potom ustade i profesoru istorije veli ovako:
"Gavrilo Princip je bio moj kum i ja vas, profesore, najljepše molim da ne govorite tako o njemu jer na taj način ne vrijeđate samo njega nego i mene. On nije bio terorista nego junak i veliki patriota. A što se tiče izbijanja Prvog svjetskog rata to nije bilo onako kako ste ispričali".
Onda profesoru ispriča sve u detalje, kako mu je i na koji način Gavrilo Princip bio kum. Pa mu objasni kako je to sve bilo sa Austrougarskom, kako je okupirala BiH, kako je željela da osvoji i ostale srpske teritorije, pa je isplanirala, a potom i ostvarila napad na Srbiju i Crnu Goru, a atentat u Sarajevu joj je samo bio dobar povod za sve to. Onda veli da mu je kum osuđen na 20 godina robije jer je, po austrijskom zakonu bio maloljetan što ga je spasilo vješala, ali ne i od muke u zatvoru u Terezinu u današnjoj Češkoj, gdje je i okončao život 1918. godine ne dočekavši slobodu. Dok je Saša govorio u učionici se muva mogla da čuje, a sve oči bile su uprte u njega i oči profesora storije bile su širom otvorene, a brada mu je od čuda sve više padala prema podu. Tako se okončao taj čas istorije u Njemačkoj. Ne preostaje nam ništa drugo nego da Saši Stijačiću upišemo čistu peticu iz nacionalne istorije.
Tim povodom u knjizi o Stijačićima je zapisano: " Istoriju svoga naroda možeš, ako hoćeš, da znaš bilo gdje da si". Zaista je tako i ne zaboravimo da su još stari Rimljani govorili da od istorije nema bolje učiteljice života.
Š. A L E K S I Ć
Da su korijeni mastilo koje se izbrisati ne da i veze od kojih se pobijeći ne može, još jednom se potvrdila i na primjeru Zorana Stijačića iz bilećkog sela Ćurjen. Poput brojnih drugih Hercegovaca, koji su davno zamakli u svijet i on je ostao vezan neraskidivom pupčanom vrpcom za zavičaj, pa je godinama istraživao korijene i prošlost svoje porodice, sakupljao stare fotografije i bilježio zanimljive priče.
Tako je, već više od 30 godina, u Novom Sadu i Kleku gdje danas živi, zapisujući brdovite i krševite priče, lakše podnosio jednoličnost vojvođanske ravnice. Na osnovu svega nastala je knjiga "Stijačići iz bilećkog kraja" čije je drugo, kako Zoran ističe "popravljeno" izdanje, izašlo iz štampe prošle godine. Stijačići su stara bilećka porodica, koja je u tom gradu prisutna skoro dva vijeka. Tako je knjiga Zorana Stijačića, kroz fotografije i priče postala neka vrsta čuvara i spomenara ne samo te porodice nego i cijelog grada.
Zoran za svoju porodicu veli:
- Nismo brojno preveliki, ali jesmo veoma stari na hercegovačkim prostorima. Vodimo porijeklo od Ateljevića iz Korjenića kod Trebinja i na tim prostorima naši preci su živjeli i u vremenima prije Kosovskog boja. Predanje veli da su iz ove porodice u toj bici učestvovala 74 vojnika, a sa Kosova se vratili samo četvorica. Kad su Turci osvojili i hercegovačke krajeve, istjerali su ih iz pitomih Korjenića, a iz tih vremena datira i novo prezime Stijačić. Svi Stijačići su iz Klobuka u Trebinjskoj opštini, gdje i danas žive naši bliski srodnici, a u grad Bileću i selo Ćurjen stigli su oko 1820 godine. Odatle su se raseljavali za Hadžiće kod Sarajeva i po Srbiji, odnosno Vojvodini, naši bliski srodnici su i Ijačići kod Stoca i Mostara, a njihovo prezime je i nastalo skraćivanjem, odnosno izostavljanjem dva prva slova iz prezimena Stijačić.
- Stijačići su u Bileći bili trgovci, zanatlije, prosvjetni radnici i službenici. Neki od njih bili su veoma imućni. Za vrijeme stare Jugoslavije jedan od najimućnijih Bilećana bio je Risto Stijačić, čiji sin Simo, sa svojom porodicom i danas živi na djedovini skoro u strogom centru Bileće.
Ali Risto Stijačić nije ostao zapamćen samo po tome što je bio među najimućnijim domaćinima u tome gradu nego kao i savremen čovjek onoga doba. On je među Bilećanima postao vlasnik prvog automobila i to je ostalo da se priča tokom cijelog 20. vijeka, a priča je isto stigla i do naših dana. To čudo od tehnike stiglo je u Bileću daleke 1925. godine, što je, prema kazivanjima starih Bilećana, izazvalo ogromno porodično slavlje, o čemu govori fotografija sačuvana u porodici, a brojni Bilećani okupljali su se tih dana oko automobila da ga osmotre izbliza i eventualno pipnu rukom.
U gradskim pričama iz davnih dana taj događaj je proteklih decenija uvijek zauzimao važno mjesto. Ipak, ne bi se moglo reći da je Risto, koji je u ono vrijeme bio najimućniji, istovremeno ostao zapamćen i kao najpoznatiji bilećki Stijačić. To mjesto svakako je rezervisano za Luku Stijačića, koga su svi zvali Brada, čuvenog učitelja i direktora bilećke osnovne škole iz vremena prije Drugog svjetskog rata i iznad svega velikog srpskog rodoljuba i patriote.
Ostao je zapamcen u pričama mnogih đaka, a neke od njih znaju da ispričaju i njihovi unuci jer su ih iz usta svojih djedova čuli na desetine puta. Znalo se da kod učitelja Luke Brade školski časovi svakog dana moraju da počnu jednom srpskom rodoljubivom pjesmom. Čim Luka uđe u učionicu đaci skoče na noge, kad on priđe katedri i podigne ruku složno zapjevaju himnu ili neku patriotsku pjesmu. Luka stoji i štapom, na čijem je vrhu metalni šiljak, udara o pod kao da diriguje. Kad završe sjedu, otvore knjige, a u učionici se čuje muva kako zuji nekud oko prozora. Sjeda i učitelj Brada, zakrene malo glavu i krišom briše onu jednu suzu što mu se slučajno otkinula iz oka i skotrljala niz obraz.
Brada je bio strog i pravedan učitelj, a njegovi đaci redovno među najboljim. One koji ne bi najbolje savladali gradivo redovno je grdio riječima:"Kukavica ti jaje snijela".
Veliki srpski patriota Luka Stijačić u ranijem periodu pripadao je mladobosancima, a tokom Prvog svjetskog rata bio dobrovoljac u redovima Crnogorske i Srpske vojske. Za hrabrost i patriotizam dobio je mnoga odlikovanja, a između ostalog bio nosilac Ordena Svetog Sava prvog reda. Bio je lični prijatelj kralja Aleksandra Karađorđevića i prisustvovao njegovom vjenčanju kao pozvani svat, Kralj Aleksandar ga je darivao i sabljom. Bio je lični prijatelj i etiopskog cara Haila Selasija, kome je slao telegrame podrške 1935. godine kada je Etiopiju napala fašistička Italija.
Kao veliki rodoljub teško je podnio kapitulaciju Jugoslavije 1941. godine, a još teže smrt brata Dušana i sinovca Pera, oca i sina koji su, kako je u knjigama ostalo zapisano, ubile ustaše. NJih su u stvari ubili bilećki muslimani iz Fatnice, koji su pred navalom srpskih ustanika, bježali sa sela tražeći spas kod Italijana u bilećkoj kasarni. Kad su naišli kroz grad otac i sin su izašli pred radnju da ih prijateljski upitaju jesu li živi i kuda će i što će, a oni su, na pravdi Boga i bez bilo kakvog razloga i povoda, ubili obojicu.
Luku Bradu je sve to teško pogodilo, pa je pokušao samoubistvo nožem. Odmah je prevezen u bolnicu u Dubrovniku. Nekoliko dana kasnije ustaše su saznale za njega i bacili ga kroz bolnički prozor na pločnik, gdje je i okončan njegov život. Rodbini je upućeno obavještenje da je sam skočio kroz prozor, a za pravi uzrok njegove smrti saznalo se tek poslije Drugog svjetskog rata.
Od ostalih poznatih Stijačića autor knjige pominje svoga strica Radovana Stijačića, koji je u Titovo vrijeme stigao do visokog državnog položaja, jer je bio savezni ministar unutrašnjih poslova. Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka uklonjen je sa položaja zahvaljujući prije svega zalaganju tadašnjeg bosanskohercegovačkog rukovodstva, kome nije bio po ukusu jer se sve događalo u ono vrijeme kada su jugoslovenske republike doboijale sve oblike državnosti. Kasnije je rehabilitovan, ali niti je vraćen na položaj niti je jugoslovenka zajednica postala jedinstvenija nego sve razjedinjenija.
Veoma poznat u cijeloj istočnoj Hercegovini i šire bio je i Velimir Stijačić sa Ćurjena, čuveni seoski travar, iscjeljitelj i narodni ljekar. Iako bez škole bio je priznat kao izuzetan medicinski stručnjak za lomove kostiju kome ni mnogi ortopedi nisu bili ravni. Umro je 1997. godine u 86. godini.
Muški frizer LJubo Stijačić (1922 - 1979.) bio je izvanredan glumac amater i to u zlatno vrijeme bilećkog amaterskog pozorišta koje je po mnogo čemu, bilo ravno mnogim profesionalnim pozorištima.
Zoran Stijačić ima još jednu zanimljivu priču o jednom od svojih Stijačića do kojih je stigao prikupljajući građu za svoju knjigu.
Riječ je o pravoslavnom svešteniku Matu Stijačiću, koga su još zvali i Matija, ličnom prijatelju Nikole Tesle. On je bio od trebinjskih Stijačića, a sa velikim naučnikom se upoznao u Americi gdje je službovao po mnogim parohijama. Na početku Drugog svjetskog rata prota Mato radio je u Dobrovoljačkoj organizaciji šaljući dobrovoljce u Srpsku vojsku. Zahvaljujući prijateljstvu sa Teslom i na njegovo insistiranje 1935. godine vraća se u otadžbinu i biva postavljen za sveštenika u ličkom selu Smiljan, rodnom mjestu velikog srpskog naučnika. Tako je došao na službovanje u istu parohiju gdje je sveštenik bio i Teslin otac. Protu Stijačića ustaše su uhvatile već 12. aprila 1941. godine, dakle čim je NJemačka napala staru Jugoslaviju i još prije nego je ona kapitulirala i odveli ga u zatvor u Gospiću. Nešto kasnije odveden je na jamu Jadovno na Velebitu, gdje je okončan njegov život, veli autor knjige.
Slijede brojne priče o Stijačićima sa Klobuka u trebinjskoj opštini. Najviše je onih usko povezanih sa bunama, ustancima, ratovima... Patnje, stradanje i pogibije najčešći su pratioci svih tih priča i sudbina.
Zanimljiva je priča o serdaru Stojanu Stajovu Stijačiću (1827 - 1894.) iz Dobrog Duba na Klobuku. U Vukalovićevom ustanku 1852-1862.) godine bio je barjaktar korjenićke čete sa oficirom stotinašem Gavrilom popovim Kujačićem. U narednom hercegovačkom ustanku 1875-1878. godine stekao je čin serdara, a njegova braća Ćetko i Obren bili su barjaktari.
Pored brojnih priča od starinaima i jedna veoma zanimljiva priča o jednom Stijačiću iz novijeg doba. Riječ je o Saši Stijačiću, sinu Nebojšinom, koji sada ima oko 20 godina, a rođen je i živi u NJemačkoj. NJegov pradeda bio je kršteni kum sa porodicom Princip, Gavrilom i bratom mu.
Na casu istorije profesor, naravno Nijemac, predava lekciju o Prvom svjetskom ratu i kazuje kako je organizacija "Mlada Bosna" bila teroristička, a atentator na Franca Ferdinanda u Sarajevu Gavrilo Princip običan terorista i kako je, u prvom redu zbog toga događaja i Srba, došlo do svjetskig ratnog sukoba. Kad je profesor završio sa predavanjem Saša zamoli za riječ, a potom ustade i profesoru istorije veli ovako:
"Gavrilo Princip je bio moj kum i ja vas, profesore, najljepše molim da ne govorite tako o njemu jer na taj način ne vrijeđate samo njega nego i mene. On nije bio terorista nego junak i veliki patriota. A što se tiče izbijanja Prvog svjetskog rata to nije bilo onako kako ste ispričali".
Onda profesoru ispriča sve u detalje, kako mu je i na koji način Gavrilo Princip bio kum. Pa mu objasni kako je to sve bilo sa Austrougarskom, kako je okupirala BiH, kako je željela da osvoji i ostale srpske teritorije, pa je isplanirala, a potom i ostvarila napad na Srbiju i Crnu Goru, a atentat u Sarajevu joj je samo bio dobar povod za sve to. Onda veli da mu je kum osuđen na 20 godina robije jer je, po austrijskom zakonu bio maloljetan što ga je spasilo vješala, ali ne i od muke u zatvoru u Terezinu u današnjoj Češkoj, gdje je i okončao život 1918. godine ne dočekavši slobodu. Dok je Saša govorio u učionici se muva mogla da čuje, a sve oči bile su uprte u njega i oči profesora storije bile su širom otvorene, a brada mu je od čuda sve više padala prema podu. Tako se okončao taj čas istorije u Njemačkoj. Ne preostaje nam ništa drugo nego da Saši Stijačiću upišemo čistu peticu iz nacionalne istorije.
Tim povodom u knjizi o Stijačićima je zapisano: " Istoriju svoga naroda možeš, ako hoćeš, da znaš bilo gdje da si". Zaista je tako i ne zaboravimo da su još stari Rimljani govorili da od istorije nema bolje učiteljice života.
Š. A L E K S I Ć
3
Nauka i religija / Одг: Da li smo hendikepirani zato što nemamo kino iliti bioskop?
« poslato: 21.12.2009. 15:28:51 »
Znači na onom svijetu Bilećani dobijaju multipleks; kad se svi skupimo biće dovoljno publike. Imaće tri sale koje će nositi imena Dušana Vukotića, Fadila Hadžića i Karla Maldena, a velika sala ime Emira Kusturice.
eto javilo mi se!
Koju sad temu da otvorim; Zatvoreni bazen u Bileći?
eto javilo mi se!Koju sad temu da otvorim; Zatvoreni bazen u Bileći?
4
Nauka i religija / Одг: Da li smo hendikepirani zato što nemamo kino iliti bioskop?
« poslato: 21.12.2009. 14:25:33 »
Znači i kinu možemo pjevati "Vječnaja pamjat." Vjerovatno si u pravu, jer Bileća nema ni publiku ni novac ni filmskog znalca koji bi vodio kino.
Ja sam išao u kino kad god sam imao para. Nekada upadao i bez karte. Jednostavno, mnogo je bolji doživljaj nego na DVD-u kod kuće.
Kino u Bileći ne može biti isplativo, ali kultura danas nije isplativa uopšte. Ipak bi bilo lijepo da imamo jednu malu salu za projekcije, a oprema je danas jednostavna i ne mora biti skupa. Distributeri se brinu o tome da dostave filmove.
Kad sam otvarao temu više me je interesovalo koliko ima u Bileći ljudi kojima je stalo do filma, ili koliko ima onih koji bi mogli upravo o filmu nešto da kažu, nego da raspravljamo o (ne)mogućnostima otvaranja kina.
Ja sam išao u kino kad god sam imao para. Nekada upadao i bez karte. Jednostavno, mnogo je bolji doživljaj nego na DVD-u kod kuće.
Kino u Bileći ne može biti isplativo, ali kultura danas nije isplativa uopšte. Ipak bi bilo lijepo da imamo jednu malu salu za projekcije, a oprema je danas jednostavna i ne mora biti skupa. Distributeri se brinu o tome da dostave filmove.
Kad sam otvarao temu više me je interesovalo koliko ima u Bileći ljudi kojima je stalo do filma, ili koliko ima onih koji bi mogli upravo o filmu nešto da kažu, nego da raspravljamo o (ne)mogućnostima otvaranja kina.
5
Nauka i religija / Da li smo hendikepirani zato što nemamo kino iliti bioskop?
« poslato: 20.12.2009. 16:44:05 »
Prije svega moram da predložim da se izmijeni naslov odjeljka NAUKA I RELIGIJA u NAUKA I KULTURA.
Na koji način, i da li uopšte uspijevate da se informišete o filmskim novitetima? Meni lično veoma nedostaje kino u Bileći, a čini mi se da niko ne pokušava da pokrene to pitanje.
Bilo bi dobro kada bi naš Dom kulture zaista počeo da se bavi kulturom a ne rentijerskim poslovima. Zapravo ta ustanova funkcioniše najviše kao salon za svadbe. Samo još fale sahrane.
Na koji način, i da li uopšte uspijevate da se informišete o filmskim novitetima? Meni lično veoma nedostaje kino u Bileći, a čini mi se da niko ne pokušava da pokrene to pitanje.
Bilo bi dobro kada bi naš Dom kulture zaista počeo da se bavi kulturom a ne rentijerskim poslovima. Zapravo ta ustanova funkcioniše najviše kao salon za svadbe. Samo još fale sahrane.
6
Politika / Одг: Četiri kandidata za načelnika Bileće ...
« poslato: 03.12.2009. 15:29:44 »
kad se pogledaju komentari na vijesti postaje jasno da nije pitanje ko moze uspjesno da vlada, nego kome ce da vlada. koliko divljineeee! 
7
Nauka i religija / Odg: uclanite se u biblioteku
« poslato: 22.01.2009. 10:55:58 »
Zbilja, uclanite se u biblioteku! Ima odlicnih prijeratnih izdanja, a i novih sve vise. Pa i ako ne citate clanarinom pomazete da se obogati biblotecki fond. Ja sam bio prijatno iznenaden kad sam vidio da postoji jedan mali ali nepokolebljiv broj revnosnih citalaca u Bileci. Mislim da je cak sramota da jedan obrazovan covjek nije clan biblioteke.
E da, primjetio sam da ima ljudi koji bi se rado uclanili ali osjecaju neku vrstu stida da nose knjigu u ruci, a neki se osjecaju nepozvani i razmisljaju o osoblju koje tamo radi. Ali, o tim palanackim kompleksima ne vrijedi puno govoriti. Bibliotekari su super i uvijek su spremni da pomognu pri izboru knjige. Elem, biblioteka postaje, za nekoga, strast ko kladionica.
Eto, ja preporucujem knjigu o zivotnom putu Gandija; to je prva knjiga koju sam pozajmio davnih dana kada sam presao sa odjeljenja djecje knjizevnosti na knjige za odrasle.
E da, primjetio sam da ima ljudi koji bi se rado uclanili ali osjecaju neku vrstu stida da nose knjigu u ruci, a neki se osjecaju nepozvani i razmisljaju o osoblju koje tamo radi. Ali, o tim palanackim kompleksima ne vrijedi puno govoriti. Bibliotekari su super i uvijek su spremni da pomognu pri izboru knjige. Elem, biblioteka postaje, za nekoga, strast ko kladionica.
Eto, ja preporucujem knjigu o zivotnom putu Gandija; to je prva knjiga koju sam pozajmio davnih dana kada sam presao sa odjeljenja djecje knjizevnosti na knjige za odrasle.
8
Noćni život Bileće / Odg: Doček nove godine na Ofanzivama?
« poslato: 13.12.2008. 10:54:59 »
Za agilnu vlast nikad nije kasno da organizuje docek. Predlazem da pravi ili lazni Cola otpjeva onu Godine su prosle pune muka/ Ginulo se za slobodu nijemo/ Ali s pjesmom umjesto jauka/ Druze (dopuni ?) mi ti se kunemo! Ne bi losa bila jedna stafeta...
9
BilećaCaffe / Odg: Srpski hercegovački jezik - izrazi, situacije, kletve ...
« poslato: 15.11.2008. 10:53:39 »
Sociolekt: Viktorija Bekan
10
Fotografije / Odg: Forum galerija
« poslato: 15.11.2008. 10:34:27 »
Eh, bas sam se pitao ne vidim li ja stvari oko sebe previse crno. Nadgradnja parohijskog doma je jedini gradevinski poduhvat u gradu, i da jadi budu veci- to je totalni promasaj. Osam balkona, niz kicastih mansardi, nekakve nise sa strane, i sve to u nekom tuznom pokusaju da se postuje forma stare kuce. Arhitektura Zlatista suvereno se siri na glavnu ulicu.
11
Politika / Odg: Izbori u SAD
« poslato: 12.11.2008. 10:48:24 »
Pa dobro cara, oprosti sto sam bio grub, ponijelo me odusevljenje za Obamu. Je.. ga podlego sam opstoj egzaltaciji, a mozda nisam najbolje razumio tvoj post. Naglasavati da se radi o crncu, kao sto je to u tvom postu, cini mi se u najmanju ruku promaseno. Obama je zaista dokaz da ideali americke slobode imaju sansu. Stao je na celo Amerike a da nije imao politicki pedigre, i to u vremenu antiislamske histerije. Pokazuje covjek da ce jedan od osnovnih principa njegove vladavine biti kulturno ponasanje i mudrost, sto ce , vjerujem, biti znacajan udarac na imidz divljacina koji je postao obrazac za savremene lidere od nasih krajeva, preko Francuske, Italije, Rusije i dr. Ja sam shvatio, kao i mnogi glasaci u SAD koji su na granici obespravljenih, da Obamu ne interesuju kvadrati Bijele kuce, da taj covjek ne gleda stvari na takav nacin. Ako nista drugo, Obama je pobijedio Glupost.
12
Politika / Odg: Izbori u SAD
« poslato: 11.11.2008. 09:59:26 »
E, pa vidi se sa ti je neki crni davo veceru izio. Veceru ne preskaci, batali politiku.
13
BILEĆAinfo / Odg: Forum ide nizbrdo...
« poslato: 10.11.2008. 18:02:23 »
No sikiriki Vladix! Krenuce uzgor!
14
Politika / Odg: DALI STE ZA GRADNJU DZAMIJE U NASEM GRADU? I IMALI POTREBE ZA TIM?
« poslato: 10.11.2008. 09:59:46 »
Postovani Vladix, ovu temu i sve postove treba potpuno izbrisati. Jedan ozbiljan forum ne postavlja pitanje izbora izmedu dobra i zla. A da ne govorim da je pitanje postavljeno mimo svih pravila srpskoga jezika. Ali, jasnoca misli se ogleda u jeziku. Ovdje nema ni misli, niti jezika.
15
Politika / Odg: Crna Gora i Makedonija priznale nezavisnost Kosova i Metohije!
« poslato: 24.10.2008. 15:56:15 »
E Sremci, uljepsao si mi dan. I dosta je vise bilo polemike sa nazadnim srbobraniteljima! Pa nek i oni shvate da smo LJUTI! Prvo sjebu narod, zatucaju ga glupavim pricama i ogavnim stihovima nazdravicara Beckovica, a onda sole pamet kako su na zapadu divljaci, a profesori sa Oksforda ( i to znaju iz prve ruke) su GLUPI.Hahahaha!
Stranice: [1] 2