BILECAinfo forum
Bilećke teme => Bilećke priče => Temu započeo: lun 02.02.2009. 15:14:31
-
U Bileći je pedesetih godina prošlog vijeka živjelo samo šest građana koji su nosili šešire:Obren Ivković, Jošo Vujović,Lazar Janjić,Spasoje Komnenić, Lazar Samardžić i čuveni profesor matematike Žarko Tomović.Bili su to poslednji predstavnici predratne građanske kulture.Najviše pažnje plijenio je ipak šešir širokog oboda što ga je svakodnevno nosila Dragica Đurković-Markiza.Načinom odijevanja sa urođenim gospotskim manirima izazivala je podozrenje nove vlasti kao poslednji izdanak buržoazije sa kojim bi se trebalo obračunati.Najčešće bi svraćala kod dr Hamzića u želji da ostavri kontakte sa njegovom suprugom porijeklom iz jedne zagrebačke gospodske porodice.Tu svoju aristokratsku sklonost koristila je tako što je često, ne čekajući red, ulazila u ambulantu, tražila recepte i savjete ljekara.
Jednoga dana Dragica iznenada uđe u ambulantu i traži od doktora Hamzića da joj nešto propiše za glavu.Doktor, da bi se oslobodio učestalih posjeta dame, napiše recept i uputi je u apoteku.A tamo - iznenađenje!
Apotekar će:"Ko vam je ovo propisao"
"Pa doktor Hamzić," odgovori Dragica
"Drugarice , sa ovim ćete morati u Beograd jer mi nemamo ovakvu robu."
Na receptu je pisalo:"Rp/Šešir No. 48"
Uvrijeđena Dragica nije više posjećivala gradsku ambulantu.
Bilećke vinjete
-
u bileci 1984,1985-te otvorio se prvi kafic-alibi,posle njega se u kratkom roku otvaraju jos 2-3 kafica,neron,osmica i naravno omladina zeljna izlazka puni te kafice,znaci oni su bili non-stop dupke puni.
mladen kokolj,razredni starjesina tadasnjem osmom razredu drzi roditeljski sastanak i na njemu izlaze sledece;
eto,poceli su se otvarati i kafici u nasem gradu i koliko cujem puni su non-stop.mnoga vasa djeca izlaze u te kafice i vjherujte mi to nije nimalo dobro.mislim provoditi vrijeme u tim zagusljiviom prostorijama,konzumiranje alkohola, ipak su to jos djeca,osnovci.
eto,saznao sam da su mnogi od njih poceli sa,kako da kazem ,da su poceli da razmjenjuju pljuvacku sa osobama drugog pola(ljube se).
jedan od roditelja iz zadnje klupe:
e,cu baksuza,pljuvaju se.
-
U Bileći je pedesetih godina prošlog vijeka u vrijeme Infombiroa i seljačkih radnih zadruga mnoga domaćinstva ta situacija dovodila do ludila.Pričalo se da se žena iz sela Simijovi žalila doktoru da joj muž uobražava da je konj i pitala šta da radi.Doktor joj odgovori da ga dovede na pregled.Ona odgovori da nema s čim da ga osedla.
Neki Jova Kenjalo koji je radio u vojnom logoru kao oružar stalno je zadirkivan zbog imena i prezimena.Ne mogavši trpiti svakodnevno zadirkivanje dade oglas preko Radio Sarajeva da se objelodani da mijenja ime i prezime i da će se ubuduće zvati Rade Kenjalo.
-
Priči "Profesorovo tamnovanje" koja govori o profesoru Golubu Kurešu kao moralnom svetioniku Bilećke gimnazije dodao bi još jednu istinitu priču koja potvrdjuje njegov visoki moralni lik.
Jedan od šest predratnih studenta koji se zaputio put Beogradskog univerziteta iz Bilećkog kraja bio je i Golub Kureš.Njegov kolega Kosta Tabaković kasnije dobro poznati stručnjak u YU šumarstvu ostavio je sjećanje na studentske dane kada je za dan Svetog Save velikog školskog sveca u prvoj Kraljevini Jugoslavije đacima i studentima država dijelila priloge i pomoć.
Mnogi od njih su željeli da se predstave siromašni pa su prilkom izlaska pred Komisiju da pokažu svoje materijalno stanje oblačili jedan te isti poderani kaput.Taj poderani kaput bio je toliko poznat Komisiji da je jedan od članove rekao" pa kad će te već jednom promjeniti taj kaput"Svi koji su oblačili kaput dobili su po neku pomoć.Jedino Golub Kureš nije mijenjaao svoj kaput.Od tad pa do kraja svoga života ostao je simbol poštenja, čestitosti i časnosti.
-
Nedavno objavljena priča u "Glasu Trebinja " o Mihailu Merćepu Bilećaninu pioniru avijacije kao i prvom fotografu u Bosni i Hercegovini nije dala dovoljno podataka o životu i radu Mihaila Mercepa u Bileći.Naime za sada se jedino zna, da je rođen u Bileći, da je imao fotografsku radnju u Bileći, da je bio u posjedu Parnog mlina koga je kasnije otkupio Lazar Gnjato ondašnji trgovac, a da je dio objekta poklonio Sokolskom društvu u Bileći /nekad zgrada kina Pobjede/ po čemu je i dobila ime Sokolana.Ali bi interesantno bilo saznati nešto više o njegovom boravku i radu u Bileći tim prije što se u priči samo pominju Zagreb gdje je imao fotografsku radnju i Beograd gdje je organizovao probne letove aviona u čijim je konstrukcijima i sam učestvovao.Možda negdje postoji neka prepiska, arhiva , fotografski materijal?
-
Neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Bileći su bila samo tri bicikla.NJihovi vlasnici bili su :Milivoje Albijanić, Ismet Vilić i Đoko Janjić, dva teretna automobila koje su vozili Kosto Kašiković i Vaso Krunić,dva dotrajala autobusa koje su vozili Ćamil Ovčina i Nikola Krstović, te čuvena konjska poštanska kola kojim je uprvljao Vojko Kovačević.Jedina stalna autobuska linija bila je Bileća -Stolac.
-
Prvi Bilećki taksista šesdesetih godina prošlog vijeka bio je DJurica Komnenić.
-
Kad je riječ o braći Merćep i njihovom uticaju na razvoj Bileće dosta toga napisao je Branko DŽeletović u knjizi "BIileća kroz ratove i događaje u XX vijeku" gdje pominje Vladimira Merćepa trgovca, graditelja velikog srpskog rodoljuba i kulturnog poslenika.Tako on kaže:"Merćep- bogati Vladimir, graditelj bilećlkog "čuda" parnog mlina kome ne treba ni potok ni rijeka i njegov brat Mihajlo prvi fotograf u Bosni i Hercegovini su i trgovci i ugostitelji i veliki graditelji.Vladimir izdašno pomaže Srpsku čitaonicu, Sokolu poklanja zgradu za sokolski dom, a lično obilazi srpska društva po Banatu i tamo kupuje opremu za dramsku i muzičku sekciju, koja djeluje u sastavu Srpske čitaonice u Bileći"
-
Kad je riječ o braći Merćep i njihovom uticaju na razvoj Bileće dosta toga napisao je Branko DŽeletović u knjizi "Bileća kroz ratove i događaje u XX vijeku" gdje pominje Vladimira Merćepa trgovca, graditelja velikog srpskog rodoljuba i kulturnog poslenika.Tako on kaže:"Merćep- bogati Vladimir, graditelj bilećkog "čuda" parnog mlina kome ne treba ni potok ni rijeka i njegov brat Mihajlo prvi fotograf u Bosni i Hercegovini su i trgovci i ugostitelji i veliki graditelji.Vladimir izdašno pomaže Srpsku čitaonicu, Sokolu poklanja zgradu za sokolski dom, a lično obilazi srpska društva po Banatu i tamo kupuje opremu za dramsku i muzičku sekciju, koja djeluje u sastavu Srpske čitaonice u Bileći"
-
Prvi Bilećki taksista šesdesetih godina prošlog vijeka bio je DJurica Komnenić.
Ne kontam ovo "prvi" Bileca je imala taksistu jos u Kraljevini Jugoslaviji. Nekoga Hadzica iz Grabovice. U drugom sv.ratu ode u ustase i vozio je ustaske glavesine na Koricku jamu, zato mu ustanici napravise zasjedu u Paniku i posle smlatise ko vasku...
-
"Prvi" je bio šesdesetih godina prošlog vijeka a ne prije rata.
-
"Prvi" je bio šesdesetih godina prošlog vijeka a ne prije rata.
Nije ni tada bio prvi...moze biti samo da je eventualno jedno vreme bio jedini.
-
Prvi Bilećki taksista šesdesetih godina prošlog vijeka bio je DJurica Komnenić.
Ne kontam ovo "prvi" Bileca je imala taksistu jos u Kraljevini Jugoslaviji. Nekoga Hadzica iz Grabovice. U drugom sv.ratu ode u ustase i vozio je ustaske glavesine na Koricku jamu, zato mu ustanici napravise zasjedu u Paniku i posle smlatise ko vasku...
hahaha ko vašku
-
Sve jedno prvi ili jedini
-
Preteča Tvornice tepiha "Bilećanke" u Bileći bila je početkom pedesetih godina prošlog vijeka "Ćilimara" smještena u privatnoj kući Jokanovića u Plužinama.Zapošljvala je osam radnika:Vukosava Vujović,Šefika Ovčina, Desa Kisić., Selva Vila Čomić, Esma Kreso,Fahra Buljina ,Ruža Šarac, Rahima Šehović i Sava Jokanović.
-
Tri najpoznatije gostionice u Bileći pedesetih godina prošlog vijeka bile su : "Jagoda" na Obilića vijencu koju su držali Miloš Bošnjak i David Kundačina, "Lokva " Rista Stijačića i "Bracina kafana" Marka Ivkovića današnji kafić "Triglav".U njima se između ostalog služilo Nikšićko pivo točeno i krigle i rakija u čokaljima.
Od kafana najpoznatije su bile "Sutjeska" i kafana TomanE Šarenac.Kafa nije mljevena već je stupana u posebnim stapovima što joj je davalo poseban ukus i miris.Služena je u džezvama , šoljicama i fildžanima.Umjesto kisele vode služena je soda-voda u staklenim sifonima.Od sokova najpoznatiji su bili himber od jagode i maline.
-
Ipak je nabolji promet imala Kantina u Vojnom logoru koju je držao Spasoje Denda.
-
U to vrijeme vojni rok u Bileći služio čuveni fudbaler Crvene zvezde i Jugoslovenske reprezentacije Dragoslav Šekularac.Koliko je bio popularan, pričalo se da je spavao u Dubrovniku, a na zanimanje dolazio u Bileću.
-
Da li neko možda zna kakva je sudbina vaskršnjeg jajate koje je čuvano skoro 75 godinu u kući Sima i Savete DŽeletovića u Bileći a farbano je uoči Vaskrsa 1916 godine u Banjalučkom zatvoru sa potpisima zavjerenika "Mlade Bosne" srpskog naprednog omladinskog pokreta.Nakon što je porodica napustili Bileću uoči ovog rata ne zna se za sudbinu ovog neobičnog jajeta. koje je ostalo u porodičnoj kući.Nastavnik Brane Kokolj često ga je pokazivao đacima kao dokaz o jednom proteklom vremenu i načinu na koji je sačuvano.
-
Poslije Drugog svjetskog rata stalni posjetioci Bilećke pijace bilu su Konavljani.Jedne prilike mlada Konovljanka kupujući kokošija jaja na Bilećkoj pijaci od prodavca koji je čučeći na zemlji prodavao jaja, nezadovoljna povisokom cijenom upita:" Možeš li da spustiš malo niže?"On joj šeretski odgovori:"Ne mogu više, do zemlje su."
-
Šaćir Sarić nakadašnji Bilećki beom i klošar bio je često prekršajno kažnjavan zatvorom zbog sitnih krađa.Bio je toliko puta zatvaran da su ga u Bileći kad bi se pojavio pitali "Šaćire koliko si bio na slobodi."
-
Kažu da je u Bileći lakše naći dužnika nego žirata.Koga god upitaš bili mi bio žirant za kredit, odgovara rado ću ti biti dužnik a ti budi žirant, pošto u slučaju neplaćanja duga , sve plaća žirant.
-
Iako je prošlo više od četrdeset godina od kako je Bilećko jezero prekrilo najveću ponornicu na svijetu rijeku Trebišnjicu sjaćanja na nju ne mogu da izblijede.U životu Bileće bila je važnija od glavne ulice.Grad je imao dušu(kultura) ali i srce (Trebišnjicu).Sjećanaje na nju ovjekovječili su mnogi pisci, slikari, pjesnici pa skoro da svaka kuća u Bileći ima neku sliku ili fotografiju Trebišnjice.Pa evo i danas u knjizi "Bilećke vinjete"(izdanje 2006.) čitam o njioj kao "LJepotici hladnog srca" i izdvajam jedan citat:"Oni koji bi izabrali lijevu, takozvanu "Mirušku stranu" morali bi preplivati na desnu obalu da bi se napili vode.To nije bilo poznato ni profesoru francuskog i latinskog jezika Mirku Domaćinoviću koji je ljeta 1954 nakon dolaska u Bileću, prvi put izveo svoju porodicu na izlet, ali na lijevu obalu rijeke.Pošto nije bilo pijaće vode, Mirko je sa pletarom u ruci preplivao na desnu natočio vodu i opet se vratio na lijevu obalu noseći stalno pletaru iznad vode.Govorio je "Ćuješ! Lijevo je teže, ali ljepše."
-
Jedan pisac koji korjene vuče iz Hercegovine, stalni učesnik "Ćorovićević susreta" koji ima iza sebe dosta književnih djela, poznat je i po tome što je napisao najviše rezenzija i predgovora mnogim književnim izdanjima.Oni zavidiljivi kažu još jedino nije napisao predgovor na Ustav.
-
u Bileći je ranije pa i sada riječ "filozofija" podrugljivog karaktera.Kad neko mlatara,blebeće,pametuje, onda za njega kažu da "filozofira", bez obzira što su filozofi umni ljudi visokog obrazovanja.
-
Za vrijeme Drugog svjetskog rata neki Šulović iz Podosoja čuvajući ovce stalno je imao neprilika sa raznim vojskama.Naiđu Talijani pitaju ga za koga si, on kaže za četnike.A oni njemu opale šamar.Naiđu Nijemci pitaju za koga si, a on kaže za partizane.Oni njemu opale šamar i nastave put.Naiđu naši pitaju ga za koga si.On kaže: opali šamar i idi dalje.
-
Slobodan Vujović Cuco svoj nadimak je dobio zbog poštanskih kola Vojka Kovačevića.Dok je bio mali, često se kačio na njegovo zaprežno vozilo, a čim bi ga ovaj ugledao, vikao bi:"Cuco, Cuco!"
-
Došao čovjek kod vladike Grigorija da traži posao za dijete pa veli ako može u Telekomu,Hidroeketrane Trebišnjice ili Pošti.
-
Kada su talijanski vojnici u Drugom svjetskom ratu boravili u Bileći nikako im nije bilo jasno kako hercegovci pjevaju Gangu.NJima je to izgledalao kao da jedan pjeva a deset mu se ruga.
-
Na poznatu melodiju iz prvog posljeratnog domaćeg filma "Slavica" u kome su nosioci glavnih uloga bili glumci Irena Kolesar i Severin Bijelić, Bilećani su tada sročili i pjevušili tekst
U maju mjesecu
četrdeset pete
Marjan je Slavici
napravio djete.
Slavica se guzi
a Marjan je gađa
Pjevaju mornari
s Titovih lađa.
-
U "Bilećkim vinjetama" u priči "Veče sa Zukom"interesantan je jedan događaj vezan za dječije nestašluke pa se između ostalog kaže:
Tada smo ispred mnogih kuća gdje ljudi drže pse čuvare nailazili na table gdje piše "Pazi ljut pas","Pas je na lancu", a na jednom je pisalo"Čuvaj se psa", a djeca ispod toga dodala "Ima buva"