Evo jedna bivsoj
U krajnjem kutu svoje dnevne sobe,
gdje ne može doprijeti nepozvani pogled,
na dnu svojih prepunih vitrina,
kriješ slatku fasciklu s natpisom "intima",
međ' slikama tebi dragih lica,
gdje čuvaš svoje spomene i pisma,
sve u formi poezije, stiha,
nalazi se i moja ljubav tiha.
To su pjesme nikad objavljene,
napisane zbog voljene žene,
al datumi na njima su stari,
već odavno nema novih stvari,
jer umjesto poetskih visina,
iz mene izlazi samo tuga i gorčina,
i misao što se reći ne smije,
Ko te ka*a nek ti piše pjesme!
Htio bih da budem gospodin,
i izbjegnem reakcije bjesne,
ali reć' ću k'o pravi primitivac,
Ko te ka*a nek ti piše pjesme!
Znam da slušaš moje nove ploče,
sa njima se branim od samoće,
i ubacim nešto da te štrecne,
Ko te k*ra nek ti piše pjesme!
